Četvrti album detroitskog dvojca Jacka i Meg White, napravljen po već ustaljenom obrascu prethodnih albuma, možda malo drhtavijeg, zbrzanijeg rukopisa nego njegovi prethodnici. Snimljen je za samo osam dana na isto toliko kanala- to je tipično za revitalizatorski sound kojega TWS uspješno u kreativnom i komercijalnom smislu predstavljaju. Nešto slično su pokušali John Spencer Blues Explosion, samo što se njima nije nasmiješila ova količina novaca. Znači imamo gitaru i bubanj, bez basa kojega Jack simulira primjenom pedale na «običnu» gitaru. Album otvara «Seven Nation Army», soul blues pun resentimana; što je Jacka tako naljutilo da pjeva kako ga ni armija sastavljena od sedam nacija neće zaustaviti, ovdje nije niti bitno, rezultat je sjajni, gnjevni rock soul blues komad, koji vas kao u vremenskom stroju vrati u rane sedamdesete, kada je rock glazba drmala planetom. Slijedeća, «Black Math» (crna matematika) još je oštrija, što takva tema, na koncu, i zaslužuje. Nakon toga kreće ono podrhtavanje rukopisa, spomenuto na početku: "There's No Home For You Here" malo je prekrojena «Dead Leaves and The Dirty Ground» sa albuma «White Blood Cells», koja je ovdje prošarana haaaa-haaaa kricima koji kao da su ispali iz dabarskih usta Freddya Mercurya- to me neugodno iznenadilo. Nakon nje ide obrada klasika Burta Bacharacha "I Just Don't Know What To Do With Myself", koja je svojom ekstatičnošću zavrijedila uvrštavanje na album-tu pjesmu Stripesi već godinama sviraju na koncertima. Tada slijedi usporavanje bila:»In the Cold, Cold Night»-samo glas Meg i Jackova gitara-sneni minimalizam koji zvuči kao da je zalutao na album sa onako ljutitim početkom; kasnije će se vidjeti da je to bila dobrodošla pauza. "I Want To Be the Boy" nastavlja u sličnom stilu: nježno, soulerski ili croonerski, Jackov glas diskretno podvučen gitarom. Naredna «Ball & Biscuit» klasični je blues (malo prekrojeni klasik Blind Williea «Lord Send Me An Angel), sa dijaboličnim tekstom dostojnim takve glazbene podloge. I tako do kraja albuma, kojemu se tenzija ponovno podiže preko «The Hardest Button to Button», duhovite «Little Acorns» (posvećene vjevericama!) i punkerske «Hypnotise», da bi sam album završio mirno, poluzafrkantskom "It's True That We Love One Another" sa gošćom Holly Golightly. Vrlo dobar album ponešto razvikanog ili loše shvaćenog duhovitog dvojca, čiji adrenalin znade povremeno prijeći i na inzulinsku stranu, ali kojega (pogotovo uspjelije momente) treba slušati do daske odvrnutoga. U ovoj galeriji odjeka u kojoj živimo, gdje je gotovo sve reciklirano na ovaj ili onaj način, sa albuma "Elephant" je moguće čuti što je rock bio-glazba rijetkog instiktivnog intenziteta koja nema nikakve veze sa ozloglašenom akademskom akumulacijom nota.