Prica je znana, to je jedan od najstarijih motiva kršcanske umjetnosti koji nam pripovjeda zgodu klanjanja Kristu kao kralju nad kraljevima. Tournier ju je ispricao konvencionalno, linearnim pripovjedackim tijekom, i skoro da je recenicu rabio kao krpu kojom je brisao prašinu sa mita koji je ugraden u temelje zapadne civilizacije: predaja o znacaju poniznosti, bitnost zrnca svetosti u nama itd.Tim se djelom objavljenim 1980.-te odmakao od tzv. novog romana i krece sa tekstovima koji teže osvješcivanju mitologije ("Eleazar ili zdenac i grm" iz 1996.-te npr. je o Mojsiju). Tournier je, ipak, poeta, a ne puki prepricavac mitova, tako da je dodao cetvrtog kralja, a kako je alegorija njegova lopata, evo koje opsesije njih cetvorica simboliziraju: Gašpar kroz naklonost prema "zlatokosoj" robinji-ljubav, Baltazar kroz umjetnine-umjetnost, Melkior kroz snove o prijestolju-vlast, i Taor kroz rahatluk-užitak. Tu je naravno i kontrapunkt izmedu ekstremne nasilnosti Herodove i nevinosti bogo-djeteta. Što reci? Neke su scene upecatljive, za pamtiti, npr. kada kraljevi cekaju na audijenciju kod Heroda (deset dana) i kada kaže kako ni za trenutak nisu mogli zaboraviti da su u jazbini zvijeri, "da je tu, posve blizu, da udiše isti zrak kao i mi..." Ili: "nevidljivo cudovište se kretalo, a njegov pokret se širio u snažnim valovima koji mora da su dopirali sve do rubova kraljevstva." Gotovo da se osjeti miris, ili drhtaj atmosfere. Da ne bismo zaboravili da citamo jednu (ipak) nemogucu pricu, a ujedno i kao crvena nit koja se provlaci i kroz Kristov život i kroz umjetnost romana, Tournier nam daje magarcev monolog, njegovo videnje stvari. Magarac, to znamo, tankocutna je, inteligentna i svojeglava životinja, obezvrijedena možda u svakodnevlju ali slavljena u umjetnosti. Možete li nekog kralja zamisliti kako primjecuje: "nema gore stvari od rada u slicnim uvjetima"? Jedna od najrealnijih opaski u romanu nije recena vec je odnjakana. Tournier pokrece više no što nosi tekst, odnosno to je pisac koji uspijeva pogoditi "ono" mjesto u vama gdje ste vi u korelaciji sa svjetovima oko vas, i to onaj njegov vrhunski ladanjski, a u okviru njega nedjeljnopopodnevni dio koji pripada upravo kraljevskoj dokolici: vladavini zijeva. Slicno kao i M. Yourcenar, osobina mu je takoder da mu je pogled na svijet nekako "katedarski".

Drugi jedan romanopisac-labirintopisac Umberto Eco rekao je kroz jednog od svojih likova u "Imenu ruže": Boj se onih koje ne možeš voljeti. Kršcanstvo je u svom najboljem dijelu (kao i Tournierov roman) povijest pobjedivanja toga straha ljubavlju. Naravno, ne povijesno kršcanstvo. Ali, koga još briga za povijest kada imamo umjetnost?

Ako kažem da je najbolja osobina zgode sa poklonstvom njegova potpuna neshvatljivost (kršcanstvo i pripada povijesti najboljih covjekovih sanjanja), zašecerenost, prepateticnost: ti kraljevi koji klece pred siromašnim jaslicama još su i shvatljivi, ali pastiri, takozvani radni narod...da kleci pred nekim tko je kao i oni? Za takve je scene ipak potreban lak, kao regularno umjetnicko sredstvo. Freska ili scena je postavljena tako kao da je kljucni dogadaj poklonstvo kraljeva, i fresku je postavljao genij ili više genija. U uglu iza kraljevske pompe nalazi se tronuta radnicka klasa, kraljevi partera vire preko kraljevskih ramena. Scenu je postavljao netko prosvijetljen, netko duhovit. Netko kao covjek koji je rekao da majku treba tuci dok je mlada.

Ugao slike ili cošak života svejedno, ali je zgodno: Tournier piše o "ushicenim obrtnicima, seljacima, služiteljicama iz krcme". Priznajuci da i sam sanjam svijet u kojemu ce konobarice uspjeti transcendirati ono gorko znanje o nama, završavam ovaj tekst.