Šteta je što se ne može reći da Friends of Dean Martinez nastavljaju tamo gdje su stali Calexico. Iako su i Calexico na posljednjem albumu stali prije nego što su pošteno počeli, oko pola albuma su im više makete nego pjesme. Ali tako je to kada si hiperproduktivan, pojelo je to i veće talente. Bill Elm odlučio se nasloniti na surf glazbu pedesetih i šezdesetih godina. S obzirom na to da se radi o zanimljivim momcima koji se muvaju oko usamljeničke kolibe pustinjskog šamana Howea Gelba, možete pretpostaviti da se ovdje ne radi o nostalgiji za tom glazbom, nego je ona razgrađena i razbijene kockice su složene u posve novi mozaik. Osim toga ovakva se svirka oslanja na «spontano improviziranje».Takav pristup zahtijeva tone nadahnuća, od kojih ovdje na ovom albumu nema ni nekoliko kilograma. Jamming ovaj puta nije uspio, no nema veze, sutra je novi dan, za koji me ne bi iznenadilo da započne objavljivanjem novog albuma iste postave pod drugim imenom, pojačane Burnsom i Convertinom, čija nazočnost (gle čuda!) ne bi spasila stvar.