Wow. Ne znam koliko će se ljudima iznad... paaaa... recimo 25-te (nategnuta gornja granica razdoblja kada fanovi glazbe mahom počinju ulaziti u svoju inačicu klimakterija) uopće dati posegnuti za ovakvim rasnim primjerkom divljeg i apstraktnog punka, no to je njihova stvar/njihov problem. Mene osobno je prvijenac ovog banda svojom ritmičkom nabijenošću i količinom «koherentne divljine» naprosto smoždio. Washingtonska petorka Black Eyes ima dvije bas gitare, dva seta bubnjeva, disonantnu gitaru, četiri-pet vokala, nekoliko svežnjeva perkusija i zdravu drskost na koju treba biti ljubomoran. Ovi momci u pola sata frenetično trče iz note u notu preskačući nekoliko stepenica art punka istovremeno, te zvuče kao svoje nešto starije kolege Q And Not U sa otpuštenom ručnom kočnicom. Energija neobuzdano suklja, rastrgani urlici i vriskovi se ne prestaju međusobno natjecati, jedna ideja smjenjuje drugu, tijelo se instinktivno trza, a ulje na vatru dolijeva briljantno ubadanje recentnih glazbenih pseudobuntovnika sa stihovima kao «What happens when «Fuck you, I won't do what you tell me to!» means that I will still fuck you even when you tell me not to?" i «One-sided politics sell boring records because your vision's too cloudy and our visions are clear»". U redu, možda ovdje ne bih smio pretjerivati sa hvalospjevima iz jednostavnog razloga što je ovaj album brzoizgarajuća roba i što mi i samom za par godina ovo vjerojatno neće biti više od fusnote i zakašnjele reference na sklop The Ex- Drive Like Jehu- Fugazi- The Nation Of Ulysses, no ne mogu dovoljno uvjerljivo dočarati zadovoljstvo koje me obuzme kada se svako malo dočepam albuma ovakvog profila. Kao da opet imam 21 godinu, izdajem fanzin, navečer pišem pisma, čitam Kerouacove «Dharma lutalice», vrtim Jawbreaker i Bitch Magnet i osjećam da je sav taj svijet čijeg se obujma zapravo pribojavam pred mojim nogama. Vi bi radije nešto što sjeda nakon par jointova ili piva, a zapravo i mislite da su Black Eyes samo bučni klinci koji vjerojatno imaju samo... ovaj... uh... kako da kažete... previše energije? Hej, ljudi, trgnite se! Ako je Dischord dobrano prešao 20-tu i ako ima sedamdesetogodišnjaka koji pretrče maraton u dahu, niti vama neće škoditi malo podražaja.