Novopečeni Merge pulen M. Ward ne samo da «zna znanje», već je i pravi maestro mimikrije. Na ovom albumu tako dobijate kompletnu ponudu s palete: od mekih i sklupčanih folk dionica preko minijaturnih blueserskih lažnjaka do ponegdje gotovo šerijatske opuštenosti. Iako M. Ward igra na povišenu emocionalnost i iako se uz lamente o gubitku i posvete nestalim ljubavima tu spominju pogrebnici i obezglavljene ptice, njegova širina i neusiljena šetnja po žanrovima ne dopušta da sve padne u klišeiziranost Americane. Time M. Ward asocira na primjerice Sparklehorse, a uz Linkousa ga osim toga veže i to što mu je pjesma istkana obrtnički pažljivo, no što unatoč tome ne žrtvuje ništa od neposrednosti i jednostavnosti. Ipak, M. Ward si ne dopušta energične izljeve poput Linkousa i svoj tijek drži pod kontrolom, pa tako mjesto radnje ostaju trijem i okućnica neke «mansion on the hill». Svoj lucidan i neziheraški pristup M. Ward je ponajbolje iskazao u obradi «Let's Dance». M. Ward je sa drevnog Bowiejevog radio hita skinuo sve ornamente i nježnom ali odrješitom akustičnom gitarom fragmentirao bazu odvukavši cijelu temu preko ruba neprepoznatljivosti. M. Ward dokazuje da naizgled skučeni teritorij kojeg su omeđili Vic Chesnutt, Elliot Smith, Lambchop i Giant Sand/Calexico krije još dosta nenastanjenog prostora. Samo naprijed.