Onoliko koliko je prije par godina «Philophobia» uspjela zapanjiti i oduševiti, toliko sada ovaj mamurni škotski duo doseže dno na svojoj silaznoj putanji. «Elephant Shoe» i «The Red Thread», albumi koji su slijedili su unatoč očitom stajanju u mjestu ipak bile vrlo dobre i inspirativne ploče, no sada se sve očito približava kraju. Kapljice neworderovske poletnosti, pokoji žustriji i za Arab Strap nekonvencionalniji trenutak i... mnogo, uobičajeno mnogo valjanja u vlastitoj prljavštini. Alkoholno-karnalni delirij i dalje je popraćen i potenciran novim mrmljanjima gospodina Aidana Moffata, čovjeka koji sebi u bradu ovaj put deklarira mud(r)osti tipa «Fuck me- says he, fuck you- says she» i «Sex without love is a good ride worth trying but love without sex is second only to dying». No, sporo šuljanje momaka sada zvuči isforsirano i band djeluje kao netko tko simulira samog sebe. To za grupu čiju su osovinu od početka činili sirovost, spontanost i iskrenost u najmanju ruku nije dobra vijest. Osjećaji nelagode, nemoći i opsjednutosti seksom (a najčešće sva tri zajedno sublimirana u psihotični vrtlog koji pokorava i id i ego i superego) ovaj put djeluju izvještačeno i bez duha. Ah, svejedno. Band «trubadura na opijatima» se trenutno ionako dobro zabavlja. Na recentnoj američkoj turneji sviraju sa Bright Eyes i Moffat je izjavio kako mu u vezi s tim jedino ne odgovara to što su fanovi Bright Eyes mahom tinejdžeri pa se pred njima osjeća nelagodno kada pjeva o genitalijama te prljavim i izgužvanim plahtama. Naravno, to ga nije omelo da se na jednom od koncerata na pozornici strasno izljubi sa Conorom Oberstom i izjavi kako isti ima velik jezik te time šokira hordu zapanjenih djevojaka koje bez Oberstove slike u novčaniku ne izlaze iz kuće. No dobro... o čemu smo ono pričali? Ah da... svejedno...