Ovaj album Howe Gelb je snimio u Danskoj. Žena mu je Dankinja pa je za posjeta rodbini snimio album. «Ne vjeruj Danajcima ni kad darove donose...» Howe Gelb je inače guru cijelog jednog glazbenog pokreta, čija je gerilska taktika konstantnog izmicanja svakoj definitivnoj odredbi-što oni zapravo sviraju ? - utjecala na plejadu mladih glazbenika koji pokušavaju raditi modernu glazbu bez rap ili hip-hop predznaka. Tradicionalni rock podnio je malo ovako pažljivih revalorizacija kakva je nesumnjivo cijeli Gelbov rad, bilo solo, bilo sa Giant Sand. U Danskoj je svojedobno bio i Henry Miller. Njegov se opus također opirao žanrovskim određivanjima, a kao i Gelb, bio je dobar samo kada je bio izvrstan. Dansku je opisao kao zemlju u kojoj mogu biti sretne samo krave, i lakonski dodao da se ni mrtav ne bi pomirio sa takvom sudbinom. Gelb je snimio zagonetan album. Danci imaju o čemu dumati. Što je veliki majstor htio reći? Da je Danska dosadna? Da je tišina majka? Da je ljubav precijenjen osjećaj? Da brak nije svetinja? Skladbe su opasno blizu jazz voda. Klavir gotovo da je parodija Monkovog minimalizma. Nabod tu i nabod tamo, a između, rečeno je već, huči vjetar. Kompozicijski rad koji asocira na slikarije carinika Roussoa. Na selu smo u Bretagni, iz grmlja viri lav, a nismo u zoološkom. Preko «Glisten» ide neodređena orkestracija, koja i bi i ne bi. «Felonius» (eto Teloniusa) je klavir i baršun od glasa. Koji bi naslov još mogao ići uz ovaj album? Recimo: kad gitare utihnu. «Jason´s List» isto tako. Samo što se baršun ovdje malo razdrapao o ironiju. Ali takav je život. I taman kad si to pomislio, pjesmu obasja truba. Skoncentrirao si se, odagnao iz glave sliku Wyntona Marsalisa (koji na svim fotkama, ne znam da li ste primjetili, izgleda kao predsjednik razreda koji je upravo maturirao sa pet?) i ideš dalje. A, evo jedne «naše». «Cowboy Boots», kaubojske čizme. I zbilja: gitara. Naravno akustična. Čak i lupka palcem po stomaku iste-fin ritam, onako, isjeckan, baš gelbovski. «Kaubojske čizme, kaubojske čizme...» «Torque» kao da je nastala od otpadaka neke stare latino pjesme-od onoga što nisu pokvarili televizija i računala, Gelb i drugovi su sastavili pjesmu. Ovu salsu pjeva u duetu sa ženskim vokalom: Henrietta joj je ime. «Piango» je kao i naslov-bizarna asocijacija Gelbova na pitaj te boga što. Ali dobro zvuči. Onaj prvi koji je tako svirao, jazzer Monk, navodno je imao sjajnu tehniku, ali ju je brižljivo krio. Za Gelba znamo da je klavirist-naivac. No pogađa tipke na pravim mjestima. Ritam sekcija još šlampavija od svog šefa. Sve odlazi na prosto mjesto. Entropija. «Lying There»-čim sam vidio naslov pomislio sam-ovdje mora gitara. I bi gitara. Akustična. Klasični Lou Reed komad. A on je inače uz spomenutog Monka kumovao ovom albumu. Deveta je «The Nashville Sound». Cijeli Gelbov rad govori što misli o njemu. I tako do kraja albuma. Koji je kao i autor:
a) zaguljen;
b) ironičan;
c) jednostavan;
d) kompliciran;
e) loš;
f) dobar;
g) predvidljiv.
Zaokružite točan odgovor.