Da li su kauboji od nas doista toliko drugačiji da u diskrepanciji s njihovim svjetonazorom možemo antitetički shvatiti sami sebe? Pogotovo u ovom glazbeno-slušačkom obliku, priređeni i garnirani po posljednjim zahtjevima kolektivne americana kuhinje? Naime, danas gotovo da nema benda koji u nekoj novini ne pokupi same panegirike, ili barem visoke ocjene, pa je dilema da li je taj komad glazbenog kolača sladak ili gorak, unaprijed neodrediva, čovjek jednostavno mora sjesti i slušati (rjeđe), odnosno podnositi (češće) sve što pritječe iz zvučnika.
Ugledni britanski glazbeni časopis 'Uncut' tako je u jednom od prošlih brojeva preko svake mjere nahvalio The National, petoročlani bend iz Ohia; iz prikaza albuma bilo je moguće očekivati gotovo prvorazrednu preslušalačku zabavu, nakon koje je savršeno jednostavno napisati tekst. U takvim situacijama konstantno pišeš hura samo što tu riječ sinonimiziraš sa još stotinjak drugih, i tekst bude gotov. A kaubojska problematika, zajedno sa pripadajućom joj estetikom 'Pegaza od stiropora', koliko god zvučala udaljenom od trivijalnih dana i noći, zadnjih je desetljeća i tako postala nešto poput dnevničkih zabilješki kroz koje su kauboji opjevavali slomove vlastitih konvencionalnih života, ono tipično-ostavila me cura, pa sam joj obećao da ću se popraviti, pa me je nakon tih obećanja ostavila još jače, i sad sam, eto, sam, ali ne baš sasvim sam. Imam prijatelje sa velikim P, i pravim bend, čije pjesme će opjevati zlehudu ljubav tu. Usput ću zaraditi gomilu novaca a to će iznuditi povratak djeve bajne.
Prvi album ove grupe dobio je još panegiričnije ocjene-možda iz toga ne treba izvlačiti još zlobnije zaključke od ovih koji će biti ovdje navedeni, ali nije zgorega biti kao djeca i piriti na hladno. Zašto? Naime, prvi šok koji ćete možda doživjeti biti će vam posredovan patetičnim pjevanjem u stilu Tindersticksa, iako ne na njihovoj razini prenemaganja, koju je, valjda, nemoguće doseći. Znači imamo pjevača iznimno sklonoga predimenzioniranju osjećaja i melodramatskim stankama, što će jedino rodbinu rečenoga sastava asocirati na npr. Leonarda Cohena ili Nicka Cavea, koji su ovim albumom savršeno (bar nešto) odabrana naslova dobili još jednog grotesknog nasljednika. Album se, naime, zove ' Sad Songs For Dirty Lovers', i trebate im vjerovati. Glazbena podloga nije tako strašno epigonična, miksaju se mnogi utjecaji, od Joy Division do Uncle Tupela, i da je moguće tijekom prve strofe 'skinuti' pjevača i poslati ga po kikiriki, u instrumetalnim verzijama pjesama bilo bi moguće solidno uživati.