Već iz imena grupe ili, zapravo, 'projekta', jer je iza cijele priče jedna djevojka, Sasha Bell, možete posve pravilno zaključiti kako je pred vama album usmjerenja ' nit briga nit pameti' što nipošto ne treba tumačiti negativno. Ima među nama anđelaka koje je nemoguće zabrinuti, taman se, evo sad, planeta rascijepila nadvoje-natroje. Oni bi i na nekom od tih raspolućenih komada, sa cvijećem u kosi, pjevali neku melodičnu pjesmicu. No to je doista ok, gdje bi mi bez ljepote, pogotovo njene ovako ispretumbane varijante, kao što je Sashina.

Da se razumjemo, cvrkutanje je legitiman način proslave života, jednako kao što je to solidan odgovor na životnu muku. Što sve to može na trenutke zazvučati kao da vas razbrbljava netko neupućen druga je priča, svaki je čovjek već po defaultu nekako prirodno sklon ptičicama, a opaska da su optimisti samo loše obavješteni do te je mjere opće mjesto da ju ne treba potezati na ovu astralnu djevojku. No, da joj baš ne ostanemo dužni na gomilu lalalakanja koju je isporučila na ovom albumu, bilo je potrebno spomenuti tih nekoliko uzgrednih stvari.

Prije solo karijere pjevala i svirala je u bendovima 'The Ladyburg Transistor' i 'The Essex Green', što se po rukopisu, navodim nažalost samo po čuvenju, navodno čuje i na ovom njenom solo albumu. I ovdje u Sashinom slučaju imamo ženu kao karburator, naime, osim što pjeva, svira i gomilu instrumenata na albumu, tako da se može slobodno reći da se zadnjih godina nalazimo pred pravom poplavom multiinstrumentalistički osposobljenih žena. A ova, kao što rekoh, ne samo da svira u sve prave i krive diple, nego još i cvrkuće cijelo vrijeme. Neke je ljude i neke žene jednostavno nemoguće uništiti. Da stvar bude gora-ili bolja-situacija se bitno ne popravlja ni ako ugasite svjetlo u sobi, jedino što sve skupa postaje mrvicu luđe, njen optimizam i tama jednostavno ne idu skupa.

No kako su sve stvari na svijetu višenamjenske, lako je moguće zamisliti uskršnje ili božićne praznike i roditelje okružene dječicom kako sjede oko gnijezda ili jelke, a za to ih vrijeme preplavljuju ove injekcije neobavještenosti. Sashin glas prava je stvar, sitan, ranjiv i optimistično nepokolebljiv, dok se glazbeno šeće ogromnim prostorom pop forme, od Richarda Thompsona do Tish Hinojosa, iz čega se gotovo sama nameće slika roditelja koji su u mladosti bili barski pjevači ili diskofili. Svaka strast ima svoju cijenu, pa ako Sasha još uvijek ne zarađuje dovoljno, te još nije napustila rodnu kuću, skupljanje nosača zvuka njenim se roditeljima lijepo razbija o glavu. Da se ne bismo krivo shvatili, cijeli je album i literate i stylish i peaceful i wishful, ali je previše pastoral za moj ukus. Tvornice radnicima, a seljake na selo! Koju bi tek svestranost ovako nadarena pokazala za kombajnom.