The Go-Betweens. Wire. Suicide. Kraftwerk. Stooges. American Music Club. Nastavite niz i nećete moći stati. Neki od bandova u tom nizu je upravo vaš omiljeni, i odluci tog banda da prestane s radom na vrijeme, odnosno prije nego što se izvrne u autoparodiju ste se nekada divili. Sjajni bandovi i njihove pametne odluke; mogli ste biti ponosni na sebe što ih volite i cijenite. Dobrodošli u 21. stoljeće i godine otriježnjenja. Naravno, nitko od ovih bandova nam ništa ne duguje i zato se sada kada svi ovi bandovi ponovo sviraju ne moramo osjetiti osobno uvrijeđenima. Zapravo, trebali bi biti sretni što su opet ovdje, zar ne? Ipak, neovisno o pobudama (zarada, nostalgija, zarada, stvarna inspiracija ili zarada), osjećamo neko lagano peckanje. Nešto nije u redu. Svako ono ismijavanje turneja Rolling Stonesa i povratničkih pokušaja raznih ocvalih zvijezda nam se sada vraća u glavu. Zaista, što nas u principu sprečava da između nedavnog zagrebačkog koncerta Neki to vole vruće ne stavimo znak jednakosti sa skorim nastupom Pixies na Križankama? Mislim, ima li neke suštinske razlike osim što ćete se da bi čuli "Gigantic" morati dobro pomučiti za kartu (predlažem kampiranje pred blagajnom, bolju Internet vezu ili neko opako poznanstvo)? Možemo li biti toliko fer da iskreno priznamo odgovor? Još nam samo nedostaje da ponovo vidimo Big Black, Galaxie 500 i Uncle Tupelo i svijet može otići k vragu. No, taj svijet ipak samo mirno ili manje mirno ide dalje. Naša iščekivanja i idealiziranja su ako ne besmislena onda sigurno irelevantna. Ubij svoje idole ili točnije: ako nismo shvatili da bandove čine ljudi od krvi i mesa kao i mi, onda k vragu sve jer tada zaslužujemo da slušamo samo Yes, Bijelo dugme i Foreigner, te da glazbenike gledamo kao nedodirljiva božanstva, odnosno da svi zajedno proživimo ono što iz povijesti znamo kao noćnu moru: pre-punk period. Problem nije u drugima, u onima koje čak niti ne poznajemo, već u našoj percepciji tih ljudi.
Uglavnom, kao što svom prijatelju opraštate dok čini stvari koje vas kod nekog drugog sablažnjavaju, tako povlačite crte na nekim drugim poljima. Možete li zamjeriti dečkima iz Mission Of Burma što nakon 20 godina pauze ponovo zajedno ulaze u prostor za probu? Ni-ka-ko. R.E.M., Moby, Pegboy te nebrojeni znani i neznani su godinama obrađivali njihove pjesme i u svoj izraz inkorporirali njihova rješenja, te su MOB dobrano nakon svog klonuća postali kult i ime koje se izgovara s istim tonom glasa kao i The Velvet Underground i The Clash. Članove banda nismo niti jednog trenutka zaboravili (a kako bi i zaboravili recimo briljantne Volcano Suns?), no nitko njije mogao niti pretpostaviti da će jednom ponovo zasvirati. Početno okupljanje nukleusa banda (Conley, Prescott, Miller- bez Swopea) radi "par koncerata", prigodni dokumentarac i Conleyeva aktivnost u Consonant učinili su svoje: band je ozbiljno shvatio svoju reaktivaciju i snimio cijeli album, a Matador je uskočio sa oduševljenjem. Jedan moj prijatelj je za ovaj album lakonski rekao: "Sve je isto, samo je drugačije snimljeno" i srećom je bio u pravu. MOB su početkom 80-tih bili glasni ali ne i bučni, a sada zvuče nagruvano i eksplozivno, no pjesme su i dalje kao da ih je netko izvukao iz "Versus" albuma. Prescott nudi frenetični punk, Conley povuče na melodičnost i letargiju, a Miller je vižljasti i mahniti art rocker. Na albumu se nalazi nekoliko ponovo snimljenih klasika (moja omiljena "Playland"!), a nove pjesme prizivaju dane kada su MOB bez ikakve povratne informacije svijetu uporno nudili svoj disonantno-pitki post punk. Na "OnOffOn" gitare se trzaju, vokali nadvikuju, energija pišti iz svakog takta, "Nicotine Bomb" i "Wounded World" liječe moju bradikardiju i...

Ma k vragu... znate što? Dosta i s epitetima i s povijesnim kontekstom i sa činjenicama i sa svim mogućim glupostima. Jednostavno nemam pojma što napisati o ovom albumu. Ako je za vjerovati Wordu, ovaj tekst do prethodnog pasusa ima 521 riječ i od toga ih je barem 85% posto iskorišteno za sve drugo osim na "opis" same glazbe, što je pretpostavljam recept za promašen osvrt. Ah, svejedno. Ionako moram ići. Tko treba i želi razumijeti je sve davno shvatio. Vidimo se na listi albuma godine. Pozdrav.