Opasno zalaufani The Decemberists su odlučili da je keltska poema pod nazivom «Tain Bo Cualinge» idealna baza i koncept za snimanje cikličke 19-minutne teme svog novog uratka. S obzirom da ne stojim baš dobro sa keltskim epovima iz 8.stoljeća, ne mogu se baš primiti za samu osovinu i pohvatati sve konce o čemu se ovdje zapravo uistinu radi, no sudeći prema stihovima "Darling dear, what have you done?/ Your hands and face are smeared with blood," Colin Meloy i družina se ovoga nisu dohvatili samo tako. The Decemberists osobno doživljavam kao jednu od najzanimljivijih glazbenih pojava koje trenutno ispunjavaju pregusti raster suvremene produkcije. Njihov miš-maš morbidnosti, orkestriranog popa, humora, fetiša za arhaičnim i sigurnog pjesmoklepstva zvuči istovremeno poznato i revolucionarno, te u svakom slučaju upečatljivo i svježe. «The Tain» je fino odrađen posao kojem je to što je sve prešarano uobičajenim rješenjima banda zapravo najveća preporuka. Ipak, malo sam se obrecnuo uz par nezgrapnih i srećom kratkih dionica čiji me barokni sinkronicitet klavijatura i «lažnih hard rock» gitara podsjetio na... uh... smijem li to napisati?... Uriah Heep i Bijelo dugme. Ozbiljno. No, ubrzo sam sjeo na vrtuljak u Tom Waitsovom lunaparku i katapultirao se u najsvjetlija sazviježđa pop orbite, a tada se zaboravlja na sve, pa i na lagano ziheraštvo i rutinerstvo koje se osjeti na nekoliko mjesta. Fina mala ploča koja zna gdje joj je mjesto i koja niti ne pretendira da dosegne sjajne prethodnike «Castaways And Cutouts» i «Her Majesty The Decemberists». S ovim bandom ne možete promašiti.