Nije se trebalo zamarati sa reizdavanjem «London Calling». Istina, obilježavanje 25 godina od izlaska te prijelomne ploče rocka se nekako moralo proslaviti, no bilo bi jednostavnije i pravednije da se svijet umjesto s ovim reizdanjem radije uspio bolje upoznati s tim da je baklja s nasljeđem The Clash u sigurnim rukama s druge strane Atlantika. Ted Leo je naš novi heroj. Njegova srčanost, dobroćudnost i «neakademski intelektualizam» su fino usklađeni sa čvrstim i eklektičnim punk rockom (ima tu i reggaea, funka, irskog štiha i indie popa), i u njemu «plamti bitaka plam». No, osim Strummera i ekipe, Ted je dobro pročitao i manire Billy Bragga i Elvisa Costella, i svakako ne možete reći da ima konvencionalne i nezanimljive učitelje. Svijet je Teda zapazio preko «The Tyranny Of Distance» i lanjskog remek djela «Hearts Of Oak». Ted Leo osim simpatičnosti ima i vrlinu radišnosti, te marljivo snima i svira. Na «Shake The Sheets» naš je junak povremeno uhvaćen na krivoj nozi pa tijekom sredine albuma njegova pjesma polako počinje hramati, no nekih težih posljedica nema. «Better Dead Then Lead» i «Counting Down The Hours» nemaju intenzitet i lakoću pjesama s prošlog albuma, no s druge strane Ted je ipak jak autor, pa sa bandom naprosto briljira u vozećim «Me & Mia» ili «Walking To Do». Ja poneko bezazleno saplitanje i mali pad koncentracije ovom majstoru svakako opraštam. Kako bi se i mogao naljutiti na nekoga tko vam daje ovakav savjet: «Do you believe in something beautiful? Then get up and be it.»? Ted, opet si me uspio dirnuti. Ipak sam ranjiviji i manje mrzovoljan nego što mislim.