Negdje na pola puta između The Beatlesa i Pavement više nego spretno migolje novopečeni indie heroji koji zapravo i nisu od jučer. Dapače, Spoon nisu ispali iz vedrog neba i njihova je reputacija više nego impresivna: debut na Matadoru kojeg je slijedila blamaža oko potpisa za Elektru. Sada je band nakon te neugodne epizode oporavljen i smješten na Merge etiketu gdje uistinu i pripada (neovisno o tome što su Merge sa Third Eye Foundation i još nekim netipičnim bandovima izgubili auroru uniformiranosti i unificiranosti). Spoon sa lakoćom skladaju i vižljasto sviraju svoje kratke pop komade oplahnute blagom psihodelijom predstavljajući prototip kako-to-treba-zvučati: niti prezakopčano, niti prepravocrtno. U redu, Kill The Moonlight nije Crooked Rain, Crooked Rain niti neki drugi biser žanra, pa sve to ponegdje malo zaškripi, no band se uz veliku količinu duha jednostavno provuče dalje i sve im oprostite. Uostalom, i morate im oprostiti iz jednostavnog razloga što će vas podsjetiti na zlatnu prvu polovicu 90-tih kada smo se oduševljavali otkrivajući Portastatic, Versus, Sea Saw, Velocity Girl i slične.