Legendarni (i naslovom svojeg najpoznatijeg albuma) Flatlandersi i prvi njihov «pravi» album (nenaknadno izašao) - Jimmie Dale Gilmore & Flatlanders to nije bio, nego je bilo baš tako: Gilmore u prvom planu. I da li se štogod promijenilo, tj. ima li takvo okupljanje (koje može ugroziti spomenutu «legendarnost») ikakvu svrhu osim one revijalne. Kao kad haklaju nogoš na Bobanovom oproštaju i likovi koji se već godinama bave dobrotvornim radom i dilanjem cvijeća, a tronuto biserje iz sportske redakcije HRT-a, sve tur kapitalci na kojima vidiš da u životu nisu potrčali, osim za tramvajem, sa tremolom u glasu kazuje: ove bi momčadi komotno mogle igrati i na Svjetskom prvenstvu. Da, da, bi, mogle bi, ali jedino komotno, i da im UEFA ili koja već vražja organizacija koja se bavi Svj. prvenstvima iznimno dozvoli da igraju sa tri golmana. Daklem, da li je «Now Again» rekonvalescencija ili je to album napravljen onako «iz sebe», koji se nabacuje sa vlastitim izvedbenim kapacitetima, je li to «svatovac» tipa «dugo se nismo vidjeli» ili su se Flatlandersi okupili iz «viših» razloga (npr. propitivanje vlastitih glazbenih ishodišta)? Bilo kako bilo, nešto kao «magic touch» postoji na albumu, i to od prve skladbe «Going Away» koja nošena Gilmoreovim vokalom uvodi u svijet Flatlandersa u kojemu obilato i kvalitetno ima i rockabillya («Pay the Alligator»), bluesa («Right Where I Belong»), a premazano odmetničkim countryem kojemu su, na koncu, jedni od patentatora. Sva trojica donose podjednako (Joe Ely, Jimmie Dale Gilmore, Butch Hancock), i album onako potiho, iz prikrajka dokazuje ton za tonom da bi se grupu ponovno moglo uvrstiti u legende, i to ne samo iz najbanalnijeg razloga što takvih više nema. U vremenu u kojemu Amerikana doživljava svoj mainstreem procvat kroz djelo (ne i lik) Ryana Adamsa, kod kojega je proces usvajanja baštine, sudeći po «Demolition», u završnoj fazi, pravo je zadovoljstvo čuti nešto visokokvalitetno «iz centra» tog mitološkog svijeta.