Sjećam se interviewa koji sam čitao prije nekoliko godina, tijekom kojega su dotičnom gospodinu novinari puštali pjesme iz historijata popularne glazbe, od starih blues standarda, tipa Leadbbely, pa do najposljednjijih pleistocenskih monstruma kalibra Zeppelina, i Beckovih komentara na njih: to je bilo genijalno, njegov feeling za tu glazbu kao za svoju. Korijeni su navodno u garaži njegova oca, diskofila koji je u njoj imao oko pet tisuća ploča. Novi album, nastao kao rezultat prekida sa djevojkom, nakon što je naš junak popio u muškom svijetu popularnu «korpicu», sav je sazdan od glazbe koje više nema (folk, Drake, Martyn etc.), i Beckove potištenosti koja se u tom i takvom fonu očitava.Melankolični glazbeni pasaži, gotovo da impresionistički odslikavaju utučena stanja kroz koja je deliji proći neće li da mu srce «pukne». Glazbeni erudita koji bi jednako tako mogao snimiti i heavy metal album koji ne bi puštao vodu, koji uspijeva stvoriti atmosferu nekakvog quasifolka ili quasicountrya, ali ne uspijeva zazvučati potpuno prirodno, poput čovjeka koji živi život a ne da glumi ulogu u njemu.