Ako ste se kao i ja, slušajući Built To Spill ponekad zapitali kako bi jedna The Zero ili Terrible/Perfect zazvučale izvan svog razbarušenog indie pop konteksta, onda ćete slušajući solo album simpatičnog Douga doći na svoje. Tome kako je Doug vukao i usmjeravao svoj band kroz turbulentne 90-te možete se samo diviti (BTS su jedni od rijetkih indie bandova koji su tranziciju na major label odradili i sa integritetom i sa uspjehom), a nakon standardno dobrog Ancient Melodies Of The Future, sada se možete uvjeriti u to kako Doug u svojim prstima i glasu ima mnogo više od onoga na što ste navikli. Sada Doug u 40 minuta nudi manje indie jogunasti i dozirane frenetičnosti, a i koketiranje s hard rockom je gotovo iščezlo (dobro, priznajem da solaža na Impossible ipak kleči ispred Mascisa i Neil Younga) jer se Doug okrenuo prema onome što ćemo u nedostatku boljeg termina nezgrapno i jednostavno nazvati tradicijom. No, koliko god folk i blues očito kopkaju i fasciniraju Douga uvlačeći mu se u svaku od ovdje urezanih 11 pjesama, Doug (srećom) nije niti isforsirani white blues muljator niti crnački isposnik-otpadnik pa njegova solo ekskurzija (unatoč zaista nevjerojatnoj količini slidea na albumu) na kraju završava samo sa ugodnim posljedicama. Dražesno. Vrlo dražesno.