Da se odmah razumijemo: Bellini nisu nimalo suptilan band već mrcina koja na slušatelja ide nelinerarnom agresijom koristeći se istovremeno i đonom i šakama. Audio makljažu koju u nešto više od pola sata podižu bivši članovi Uzeda i Don Caballero aproksimativno bih opisao kao grupnu tučnjavu Shellac, US Maple i The Jesus Lizard u kojoj se svi koriste svim (ne)dopuštenim sredstvima. Dodatnu dimenziju cijelom urnebesu daju ekspresivni vokal Giovanne Cacciola koja uglavnom zvuči kao PJ Harvey na nekim opakim supstancama, te mahnitanje palicama nemirne hobotnice Damona Chea za kojeg znamo kako je bubnjarske setove dobrano mrvio i u divljim Don Caballero danima. Naravno da sve nije moglo proći bez supervizije Steve Albinija koji je zvuk banda podebljao gotovo do opipljivosti i rasprsnuća. Bellini kao pravovjerni novovjeki sljedbenici noise rocka uživaju u apstrakciji, balansiranju između raspada i potpune kontrole, popriličnoj dozi pretencioznosti te samodovoljnom artizmu ne mareći previše za ugodne ljestvice i konvencionalne strukture pjesama, a da li će vas to iznervirati ili oduševati već sigurno otprije znate i sami. Iako Bellini zvuče vrlo svježe i inspirativno, osobno ne znam što ću misliti o ovoj ploči za nekoliko mjeseci, no za sada mi je sniježeće sunce prava stvar za provjetravanje glave.