Priznajem da su me BHP, band koji je cijelu karijeru izgradio na ponekad i nakaradnom inzistiranju na atmosferi jesenskog kala, magle i mulja sa (n)ovih sat vremena uhvatili nespremnog i na krivoj nozi. Otvoreniji i uvjetno rečeno prijemčiviji, BHP su sada okrenuli leđa svojoj prošlosti pljesnivosti, patosa i tmurnosti te mutirali svoj zvuk, pa sada njihov novopečeni noir calypso duguje podjednako Calexicu, komornom indie zvuku (osobno su me neka njihova rješenja nerijetko podsjetila na matrice sjajnih i zaboravljenih Crime & The City Solution) i onome što se posprdno ali prikladno naziva «FM zvukom 70-tih». BHP su, ruku na srce, prave zanatlije i veterani svog zanata te je shodno tome ovaj konceptualan (eh...) album odrađen besprijekorno, no malo više "magije" i duha zaista ne bi škodilo. Nisam osupnut novim zvukom i zaokretom u pristupu banda jer nakon dva prethodna albuma niti njima niti nama nije bio potreban još jedan izlet u pomalo isforsiranu zlosutnost i tragiku, već je za moje afinitete ovdje malo previše stiliziranja i iskalkuliranosti, a premalo nepatvorenog šarma. No, ne budimo dežurni mrgudi s galerije i priznajmo kako ovo zasigurno je prerutinerska i ziheraška, no zbog toga ne i manje ugodna ploča. Konzumirati sada dok su pločnici još istočkani lišćem.