Uvjetno rečeno ljubavni roman; u svom prvijencu Slađana Bukovac u duhu postmoderne poetike više se bavi ustanovljavanjem količina kulturološko-spomenarskih naslaga nego što želi ispričati love story.
Ključna stvar kod Slađane Bukovac je gomila progutanog života u svim oblicima- sedativnom, literarnom, glazbenom, filmskom-koji je dan u procesu varenja ili razgradnje. Jedna se percepcija napregla povezati sve što je ikada vidjela sa onim što upravo gleda; rezultat je rekonstruiranje ispljuvka, osmišljavanje vlastite bljuvotine, to su skoro doslovno prenesene riječi kojima se ona poslužila objašnjavajući o čemu se zapravo kod pisanja radi (citirala je Danila Kiša). Između melase rigotine i usta koja bljuju vatru uspostavio se sanjani odnos-jedno vrhunsko prevođenje romana koji nosiš u glavi u jezik u kojemu si se rodio (Proust). Radnja je tu samo povod za vivisekciju gomile «izbljuvaka»-žena odovud uspostavlja odnos sa dečkom odonud (nordijske zemlje); s obzirom na našu situaciju, taj je čovjek u odnosu na nas iz budućnosti. Njih dvoje preturaju po spomenarima, idu na izložbe i «objašnjavaju se». Ili, nekako kao da se oprobavaju uspostaviti u sadašnjem trenutku, ali im zapinje; sve čega se sjete punije je magije od onoga što im se upravo događa. Fakti su takvi da imaš dojam da su iz začaranog svijeta mašte (jel zbilja tako bilo-ali umjetnost je istinitija od istine). Djevojka pokušava sačuvati predratni okus za svijet neokrnjen-stranice iz Sarajeva najživlje su u knjizi. Sjajan ommage palim anđelima novog vala, grupi Ekatarina Velika-no i oni su povod da se konstatiraju stvari, ili procijepi koji su u međuvremenu nastali između stvari. Ima sjajnu rečenicu i vjerojatno će je još razvijati. Vrijedno svake preporuke.