Na All Music Guideu kažu otprilike da ono što je dobro za Toma Waitsa, Guns N' Roses i Brucea Springsteena, mora biti dovoljno dobro i za Lambchop. Znači umjesto jednoga objaviti dva albuma- jedino što dečki sa All Musica nisu spomenuli je da u Lambchop slučaju ova dva nosača zvuka koštaju kao jedan, što kod gorespomenutih superstarova, ako me sjećanje ne vara, nije bio slučaj. Lambchop možda već znadete, a ako do sada niste natrapali na ovaj trinaestočlani rock-country-soul-disneyland combo, evo prilike da ih upoznate, iako je u njihovoj diskografiji bilo i boljih prigoda za to. Naime ovo im je sedmi/osmi album u desetgodišnjoj karijeri, a ona se odvijala mimo glavnih struja pop zvuka, i količinom diskrecije godinama bila pravi melem za uši . Lambchop su imali jednostavnu ali teško ponovljivu taktiku-uzimali su obrasce standardnih country ili soul pjesama, i malo se 'zezali' po njima, rastezali ih, dopisivali, ironizirali i kao usput snimali albume koji su izazivali pravi mali kult. Album antologijskog naslova 'How I Quit Smoking', nametnuo se prije svega dosljednošću tako provedene eklektične poetike a svoj visoki status zaslužio je radikalno provedenim izbjegavanjem dosađivanja slušatelju-znači sve je bilo rečeno na na najkraći mogući način, bez ikakvog zavlačenja ili glazbenog 'ilustriranja', drugim riječima, teklo se 'ravno u uho'. Sound im je bio porozan, šupljikav, protočan, a u vašem su se uhu u pravi ljubavni zagrljaj stiskali njihova glazba i sve što bi iz 'vanjskog' svijeta upadalo u vašu sobu-škripa automobila itd. Bili su dovoljno izbušene glazbene slike da ova propušta stvarnost u vlastiti san o njoj, a te su 'rupe' bile ispunjavane otpatcima koji su se savršeno uklapali u cijelu priču. Evidentno je da sam volio i volim Lambchop. Oni su bend za koji se može reći: iz malog Mire sto vragova vire... A na ovim albumima su ti vragovi otišli djelomice do vraga, da li stoga što su na devedeset minuta 'rastegnuli' ono što su prije uspijevali komprimirati na četrdeset, ili jer se u produkcijskim i postprodukcijskim zahvatima, sound bespotrebno zašećerilo, pa je dojam da se u ovom prijelazu među 'prave' glazbenike' -oni su svi donedavno živjeli od sasvim drugih stvari, vođa Kurt Wagner bio je npr. parketar-i nisu baš najbolje snašli, inače ne bi zvučali povremeno kao ilustracija za one 'prave' Lambchop, a tih ilustrativnih momenata na ovom albumu nažalost uopće ne manjka. Nedostaje zato onih diskretnih šaputaja koje su ovjekovječili na prošlom masterpieceu 'Is A Woman', što ne znači da vas oni ovdje neće pokušati nježno zavesti, nego je samo moguće, ako ste malo tvrđi ili malo mekši od normale, da to zavođenje nema onaj ultimativni sretni kraj kao nekoć. Lambchop su u ovom svom prijelazu sa super osmice na pravu tridesetvomilimetarsku filmsku vrpcu, uspjeli prenijeti dio svog šarma i čak se nisu ni komercijalizirali u onom negativnom smislu te riječi, da su sad izbanalizirali ili uprostili svoj jezik, nego su se u par navrata bespotrebno upustili u brbljanja, a baš Lambchop su bili među onima su nas učili da nema čovjeka na ovom svijetu s kojim smo toliko dobri da bismo ga bezveze zapričavali.