Joe Henry je prevalio najduži mogući put koji je moguće prispodobiti nekom kauboju, čak štoviše, gotovo da je na svojim posljednjim albumima postao Indijanac. Njegovi albumi iz ranih devedesetih, poglavito 'Kindness of the World', bili su neizostavni dio kolekcije svakog Americanosa u nastajanju-tom oblikovanju i profiliranju publike Henry je bio jednim od presudnih utjecaja. Sjajnih tekstova koji su ironizirali klasičnu poziciju gubitništva, zavrtloženih aranžerskih rješenja, bio je jedna od sigurnih uzdanica Americane. No iz nepoznatih razloga čovjek je odlučio odbacivati košuljice, sve dok se nije smjestio negdje između countrya, uvjeto rečeno elektronskog sounda i easy listening jazza, i počeo snimati albume na kojima mu, između ostalih znanih i neznanih gostiju, saksofon svira jedan Ornette Coleman. Dodajte tome i producentske zahvate skoro pa hip-hop provenijencije, otezanja i razlomljene ritmove koji su zvučali kao da je ritam sekciji netko polomio noge, i imate Henryev zvuk sa zadnjih nekoliko albuma. Wilco su samo kapitalizirali ovaj brak između tradicije i avangarde. Henry je svoj 'Yankee Hotel Foxtrot' imao već sa albumom 'Trampoline' iz 1996. koji označuje njegov prijelaz sa melodijskih na ritmička rješenja pjesama, ali njegov izraz u kombinaciji sa doslovnim nedostatkom imagea i beskompromisnim ispitivanjem granica rastezljivosti tipičnih američkih glazbenih formi nije rezultirao sveprihvaćanjem, kao što je bio slučaj s njegovim mlađim kolegama iz Wilca. Ali ostaje za zabilježiti da se od odmetnika prvi odmetnuo Henry, napravivši odlučan korak da se u obećanu zemlju umjesto na konju zaputi električnim vlakom! Ovaj neobični tip stajao je iza preklanjskog izvanrednog albuma jednog od kraljeva soula Solomona Burkea 'Don't Give Up to Me'; na njegov se poziv okupila respektabilna skupina autora koji su skladali za Burkea, uključivši takve kapitalce kao što su: Tom Waits, Elvis Costello, Brian Wilson, Bob Dylan i Van Morrison.
Na albumu 'Tiny Voices' noga mu možda više nije na gasu kao na 'Skaru' iz 2001. Nema više one količine okuka, nema 'iznenađenja', osim onih zakulisnih. Stvar se odvija mirno i polako, no opuštena preslušavanja nose u sebi ugodno-neugodnu mogućnost podvodnog šoka. Jer sve ove mirne i susretljive pjesme, koje se poput nekog pripitog broda ljuljaju amo-tamo, nose u sebi tjeskobu i unutrašnju rastrzanost, tako da su opaske kritike kako je preslušavanje ovog albuma usporedivo sa iskustvom čitanja dvojice Raymonda, Carvera i Chandlera, doista blizu istine. A sve to dano bez namjere da zamori, u malim ampulama. To su Henryeve vijesti s druge strane, ili još bolje, ovaj je album nastao iz poslijeponoćnih razgovora koje je Joe Henry imao sa svojim demonima.