Ovako na prvu loptu nema različitijih pisaca od Faulknera i Kafke: jedan se prelijevao u ekscentričnim baroknim verbalnim eskapadama, dok je drugi poduzimao sve da jezik koji rabi bude sveden na čisti energent bez ikakvih dodatnih značenja. Onog prvog, južnjaka alkosa, ne jednom se nazvalo realistom, dok je drugog zapala nezahvalna uloga da ga se čita kao pisca parabola. Privatno su o sebi mislili upravo suprotno: Faulkner je smatrao da od razvalina stvarnog stvara mitski svijet, dok je Kafka sa cijelim svojim ropotarijem podzemnih značenja o sebi mislio kao o najobičnijem realisti na putu u obećanu zemlju koja se zove jezik. Realnost do koje je pokušao prodrijeti bila je jezička, i bolji su ga čitači i čitali u tom ključu-Marques je za početak «Preobražaja» samo kratko rekao da je njegova baka govorila tako. Obojica su pisali posve prirodno, bez ikakvih kulturnih referenci.

Soucy je, što bi rekli new ageri, odabrao tematski put kojim se rjeđe ide: glavni junaci su mu brat i sestra koji su cijeli svoj dosadašnji život proveli na imanju izolirani od vanjskog svijeta, a roman počinje na dan samoubojstva oca ovog tragičnog dueta. Priča je ispričana jezikom neke zaleđene vilinske priče-kritika je ponovila za samim autorom da se tako govorilo u viteškim romanima-i taj feeling da se krećeš bajkovitim prostranstvom odlična je amortizacija za strahote koje će se otpetljavati kako se roman bude bližio kraju. Asocijacija na Faulknera koji je također baratao posrnulim, incestuoznim likovima, koji su pali ispod razine humanoga, uopće nije slučajna, a jezik koji je pripovjedač(ica) izabrao(la) prirodni je element svijeta iz kojeg dolazi: radi se o pripadnicima aristokracije ili barem članovima društva koji ne moraju raditi, vlasnici su rudnika itd. Roman je doista u dobroj mjeri uspio u toj finti da se jezivo upakira u baršunasto, i u tom kontrastu leži i osnovna potka romana. Problem koji Soucy ima druge je prirode: u posljednjih tridesetak stranica čitatelj saznaje gotovo sve o čemu se u prvih stoitrideset nije zbog dementne, maloumne atmosfere sjetio misliti, no ne stoga što se nije «sjetio», nego jer se sjetio odmah, to je prvo što ti može pasti na pamet: čije bi seka nosila dijete nego bracino, pa onda kiplingovska sestra blizankinja zavezana za lanac u šupi, i leš majke koja je svojedobno gadno zaglavila na istom tom mjestu, tj. u odnosu na ostatak romana, ovaj zadnji dio obilato preteže uvjetno rečeno «informacijama», iznesenima u strahu da čitateljeva pažnja ne ode u krivom smjeru! Dosta tih spoznaja prolazi i naratorici kroz svijest, ali stilski i intonacijski se priča bitnije ne mijenja-to je očito Soucyu bio nerješiv problem, knjigu završava zaveden vlastitim jezikom. Isto kao što mu se možda prečesto omaklo pokoje ime iz povijesti mišljenja, poput Spinozinog ili Saint Simonovog, a da se iz takvog filovanja teksta ništa nije izrodilo; čak bi čovjek mogao pomisliti kako su muke pravedna kazna za ljude koji se do te mjere opetovano pozivaju na francuske moraliste ili židovsko-holandske panteiste. Kako se radi o rijetko zanimljivom romanu, ovo ni nisu neki prigovori-prije se radi o konstatacijama na kojim se mjestima Soucy zaustavio. Spomenuti spisateljski dvojac s početka teksta također se uzbuđivao graničnim situacijama i rubno postavljenim likovima, no oni su taj problem rješavali beskompromisnije, nekako više u duhu one maksime «što nas briga za vaše violine».

Ovaj quebečki romanopisac u tom je trenutku imao dvije knjige iza sebe, i evidentno je da se, pišući treću, otisnuo u polupoznato, motiviran svrbežom da kroz jezik dođe do iskustva koje nije iskusio. Da se smjesti u jezik. U tome je uspio obrnuto proporcionalno oslanjanju na klišee-trudna seka tek je jedan od njih-i vjerojatno će ga biti zanimljivo čitati u godinama koje dolaze, ali samo u slučaju da korigira ili ojača instinkt za nokaut. Kada mu se preda do kraja, ni čitateljima neće preostati ništa drugo. No i ovako djelomičan ubraja se u zanimljivije autore prijevodne književnosti. Bilo bi zanimljivo znati što Soucy misli o sebi:vjerojatno se doživljava kao opakog pisca parabola, iako je zapravo doslovan i samo zbraja dva i dva.