Dobila pol nagrade V.B.Z.-a za (cijeli) roman godine. Izlomljene, izfragmentirane spike iz Beograda ispričala otmjeno i vrckasto istovremeno, ne libeći se posegnuti za svakim privlačivačem pažnje koji joj je usput pao na pamet: ono kada kaže prvi puta sam čula za...kurac, impotenciju, orgazam isl. Radi sa malo riječi, draže su joj «slike» a njih izaziva ekonomizirajući u duhu one znane lo-fi maxime...Čovjek se pita tijekom čitanja knjiga u kojima je jedan od junaka Beograd postoji li takav grad još negdje osim u literaturi-ta ogromna količina ljudi koji pucaju od života, ma kako se on zvao, eskapizam, neuroza ili nervoza, zove sebi. Najradije bih sjeo u autobus i otišao tamo-ali autobusom iz glave. To je, jednako kao i Slađana Bukovac, nova vrsta pisaca koje ni najrazbarušenija mašta nije mogla iskonstruirati iz situacije osamdesetih godina prošlog stoljeća. Strašno pismeni i medijski osviješteni, bogati za jedno veliko pobjeđivanje nihilizma, s ratom u sebi iza sebe, siromašni pozom, čitljivi-zapravo doslovno okrenuti prema tebi koji sjediš u fotelji s knjigom u ruci-i vraški napeti, pogotovo kada opisuju svoju sliku svijeta. A ona je množiva, djeljiva, drugim riječima -ima je koliko hoćeš.