Amerikom kruži bauk romana! 'Purpurna Amerika' Ricka Moodya olakšava poimanje te činjenice upravo zbog svojih kvaliteta, a svakako pomaže da se to koncentrično osvajanje tržišta ili scene-u ovom slučaju sinonima-doživi kao sablasno.

Kritika je ovog autora već apostrofirala kao neprijepornog majstora koji nastavlja najbolju tradiciju američkog romana u duhu Updikea, Bellowa, Herzoga ili Rotha. Jednog imena nema, a sobzirom na Moodyevo isključivo marketinški dirigirano garniranje, njemu tu niti nije mjesto. Radi se o Thomasu Pynchonu, i doista ga je u svakom govoru o ekspanziji novog američkog romana preporučljivo zaobići, jer bi cijela priča mogla pasti u vodu i to baš na mjestima gdje je najjača. Znači stilistički, formalno, književno-teorijski i tradicijski.

Ziheraško ponavljanje poetičkih modela slavnih prethodnika omogućuje da se na kompletni fenomen-a on uključuje još nekoliko imena-gleda kao na silovanje Lukrecije, sa svim implikacijama koje takav perverzni užitak nosi u sebi.

Radnja romana smještena je u tridesetišest sati, no samo uvjetno, jer su kompletne životne priče glavnih likova ispričane sa dovoljnom količinom flashbackova za kompletnu hollywoodsku lanjsku produkciju. Tridesetosmogodišnji Dexter Raitliffe vraća se kući da se brine o svojoj teško bolesnoj, nepokretnoj majci. Nju u osvit romana napušta suprug, inače upravo umirovljeni visoko kotirani činovnik uprave lokalne nuklearne elektrane. Dexter je iskompleksirani, dobro situirani alkoholičar, koji se između dva pijanstva bavi publicistikom, i ne doživljava mali šok kada mu briga o majci padne na pleća.

Moody je dovoljno sposoban pisac, sa solidnim repertoarom peripatetičnih momenata da iskoristi takvu situaciju i poentira u svoju korist. Gotovo novozavjetno mu zvuči otvarajuća rečenica romana: 'Tko god poznaje nabore i kompleksnost tijela svoje vlastite majke, taj nikada neće umrijeti'.

I već na prvim stranicama pokazuje svoje najjače oružje izlažući čitatelja stilističko-sintaktičkom vatrometu rečenica-od kojih najdulja traje četiri stranice. Poslije se tijekom romana situacija u tom smislu smiruje, i osim jednog dokumentarističkog eksperimenta, priča teče kontinuirano iako sa podosta onih već spomenutih flashback proteza.

Paralelno sa portretiranjem obiteljskog rasapa pratimo i kalvariju u nuklearnoj elektrani, a od same kalvarije puno je napetija tuča između Dextera i jednog od rukovodilaca iste, izazvana privatnim a ne ekološkim motivima. Amerika se ne raspada, kao da poručuje Moody, nego polako ali sigurno truli.

Sama podpriča o mogućoj nuklearnoj kataklizmi nije dovoljno uvjerljiva ni napeta, pogotovo što se Amerika danas više grozi neprijatelja iz metavirusnog svijeta, jer se na nuklearni problem već navikla. No Moody je odlučio odigrati na sigurno. Vjerojatno je htio imati u podtekstu nešto kao apokaliptičnu atmosferu i nije osjećao da je dostatno što se osobne veze pretvaraju munjevitom brzinom u otvorena neprijateljstva, nego je htio i da mu nešto 'visi u zraku'. Osim toga čovjek je deklarirani ljubitelj Thoreaua, Montaignea i Emersona, pa mu briga o okolišu ulazi u opis radnog mjesta. Takve je dijelove zanimljivo iščitati u smislu da živimo u vremenu manjka, a ne viška tehnike. Sam je za pisanje rekao da mu je to 'proces i zanimanje, nešto kao komunikacija i na koncu maska'.

Franzen, Eggers, Antrim i Moody. Moglo bi se dopisati još imena. Novi američki roman na stari način. Sveznajući pripovjedač i deya vu forma koja spisatelju dopušta sve. Riječima samog Moodya, 'roman kao odgovor na određeni skup snova'. Imperija uzvraća udarac postkolonijalnoj prozi predvođenoj npr. Salmanom Rushdijem. Roman bi se moglo nazvati imaginativnom domovinom zapadnoeuropskog kulturnog kruga. Baš u toj formi, kod Rabelaisa, a ne u filozofskim traktatima, prvi je puta opovrgnuto kršćanstvo. Za formu koju oblikuje imaginativni sklop Ricka Moodya simptomatičan je jedini afroamerikanac u 'Purpurnoj Americi', koji je lijep kao slika, zgodan i naočit, ali nažalost peder. Ili homoseksualac?