Nakon 150 000 prodanih primjeraka prvog albuma, jazz-soul-rock-pop skupina Cousteau oglasila se novim nosačem zvuka. Prvijenac je bio vrlo dobar uradak na tragu Scott Walkera, Burta Bacharacha, Tindersticks, Bathers, Davida Bowieja i Bryana Ferryja sa ugodnom dozom kasnonoćne barske jazz atmosfere. Nekoliko hitova koji su se puštali po radio postajama diljem Europe nekako su nagovještavali i solidan nastavak. No, kako se često zbiva kod otočkih bandova, Cousteau su novim albumom ''Sirena'' ponudili tržištu sladunjaviji, ispeglaniji i lošiji album. Da li je to želja za uspjehom, ili želja za novcem, ali čest slučaj kod britanskih bandova je da slijedećim uradcima žele biti što bliže širem krugu publike i onda zapadaju u čudnovate pokušaje stvaranja prijemčivih pjesmica i aranžmana. Čak mi se i vokal Liama McKaheya čini umjetan, kao da uživa u svom baritonu prepunom patetike. Netko bi poslije svih ovih riječi pomislio da je to strašan album, ali ne treba biti baš tako strog! Mene jednostavno više ljuti ta prokleta zla kob drugog albuma ili metamorfoza iz nečeg ugodnog i zanimljivog u nešto što pomalo postaje neuvjerljivo. Ovo jest lošiji album od debija, ali još uvijek se to daje slušati. Neki kažu da su upornim slušanjem došli do spoznaje da to ipak nije lošiji album od prethodnika. Jedini koji se nije promijenio od prethodnika je Davey Ray Moor (klavir) sa svojim romantičnim tekstovima i izvrsnim klavirskim dijelovima.
Dakle, otvarajuća stvar Nothing So Bad je definitivno jedna od najuspješnijih pjesama i nekako bliska pjesmama sa prvijenca. Nastavak donosi nekoliko pjesama u kojima ima zanimljivih glazbenih rješenja i pasaža, ali u kombinaciji sa McKaheyevim visokoglasovnim pokušajima (koji na moment idu pomalo i u falset) nikako da stvore pravu uspješnicu. Peculiarly You je vrlo dobra pjesma (tu ipak dominira McKaheyev bariton) lagane, klavirske strukture. Salome privlači duhačkim instrumentima i usnom harmonikom u pozadini. Izdvojio bi još No Medication i završnu Have You Seen Her.
Jack Cousteau je bio veliki ljubitelj morskih dubina. Putem prema dole su pomalo krenuli i Cousteau, ali nadam se da će im već na slijedećem albumu ponestati zraka pa će energično krenuti putem prema gore i udahnuti svježine te se osloboditi tlaka popularnosti koji je čini mi se malo prignječio njihov zanimljiv autorski splet stilova s početka karijere.