Izgleda da većina nekadašnjih alter-rock ikona ima samo jedan,no isti problem-tko je god imao osamdesetih ili ranih devedesetih kultnu grupu kakva je primjerice bila Dinosaur Jr J Mascisa kada danas snima album trudi se opravdati tada dobivene visoke ocjene. Kao da je i Mascis svoja prva dva solo albuma, nipošto loša, snimao u sjeni zebnje - pa neću sada valjda sve uprskati. Uprskao nije, ali nije ni dosegao razinu koju je s lakoćom ostvarivao sa svojim bendom. Ako ste ih slušali, sigurno ste zapamtili izvrsnu gitaru, koja je sa minimumom (piro)tehnike izražavala maksimum osjećaja. I, kakav god da je devedesetih i desetih bio, Mascis nije zaboravio iz gitare ispaliti magični solo koji vas zbilja može dignuti.
Tako je i na Free So Free - poster Neila Younga izgleda još uvijek krasi Mascisovu spavaću sobu-pollockovske gitarističke mazarije smjenjuju se sa bljeskovima solaža, a tekstovi su ovaj puta gotovo ultimativno posvećeni oslobađanjima. Kako je čovjek imao podosta demona, a i dobrano je zakoračio u srednje godine, valjda treba biti tako. Problem je što sve to, bez obzira na sve ugode koje možete povremeno osjetiti, ne prelazi prag stilske vježbe-kao da Mascis ne može uspješno obaviti tu preobrazbu iz generacijskog glasnogovornika s vječitom parolom na ustima u intimistički orijentiranog autora koji s nama dijeli svoje poslove i dane.