Paula Austera su svojedobno prozvali piscem metafizičkih trilera. Termin je dovoljno mutan i dostatno širok da se obuhvati i jedna za uvjete američke fikcije konca dvadesetog stoljeća dosta nekonvencionalna, gotovo netipična proza. I znalo ga se interpretirati kao čovjeka koji piše borgesovski ali duže. To bi valjda trebalo značiti da se i njegove priče dobrim svojim dijelom oslanjaju na eksplicitno odgonetanje svijeta s jedne strane, i to u sjeni topova metafizičkih drhtaja, dok se s druge strane o njegovoj prozi i njenim toponimima može raspredati kao o apstrakcijama nastalim u spisateljevoj glavi, točnije kao o svijetu apstrahiranome od stvarnog svijeta i svedenome na dimenziju dedukcijski odgonetljive more. Takva pozicija daje poprilično odriješene ruke autoru, i on, sjedne li kojim slučajem pisati, kao što je Auster sjeo, ostaje prepušten vlastitoj mašti. Tako u jednom od romana iz ' Njujorške trilogije', 'Duhovima', Crnić i Plavić kako roman odmiče spoznaju da su zapravo jedna osoba, dok u 'Staklenom gradu' baš kao i u životu sve počinje jednom pogreškom koja se pokazuje entropijski nezaustavljivom. U svom desetom romanu 'Knjiga iluzija' osnovna postavka sve je prije nego jednostavna. Osim što se mijenjaju vremena u rasponu od osamdesetih do tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća i likovi jedni za drugima ponavljaju sudbine u određenim dozama analogije. Profesoru komparativne književnosti u avionskoj nesreći pogibaju žena i sin. On se u svojevrsnom ludilu pokidanih socijalizacijskih sklopova izolira od društva i iz terapijskih razloga počne pisati knjigu o zaboravljenom i 1929. godine nestalom komičaru Hectoru Mannu. Uskoro po objavljivanju knjige dobiva pismo od žene koja se predstavlja kao zakonita supruga ovog komičarskog Rimbauda-o kojemu je Zimmer također pisao-i zove ga u Novi Meksiko da upozna Manna i pogleda njegove filmove koje je snimio 'otkad ga nema'. Sam narator tj. Zimmer na jednom mjestu kaže- ovo je knjiga fragmenata, kompilacija tuga i napola zaboravljenih snova- epizode sa pljačkanjima banaka iz vremena procvata onog otvorenog kriminala trtidesetih godina miješaju se sa čudnim ljubavnim, životnim i filmskim pričama od kojih je najparadigmatičnija storija na koncu romana spaljenog filma 'Unutrašnji život Martina Frosta'. Pisac se povlači u osamu prijateljeve kuće da završi priču, no uspostavlja se da tamo nije sam, da je tamo greškom i prijateljica žene tog prijatelja koji je Frostu dao ključ. Između njih dolazi do fizičkog a kasnije i duhovnog zbližavanja. Mann je u film uključio i scene koje ne bi prošle nijednu filmsku cenzuru njegovog vremena-u pojedinim kadrovima glumci npr. vrše veliku i malu nuždu Ili vode ljubav bez ikakvog simboliziranja tipičnoga za filmski izraz tog vremena-rasprskavanje pupoljaka ili vlak koji ulazi u tunel-nego pokazuju 'samu stvar', tzv. 'žilavu stvar'. Tijekom filma se uspostavlja da je djevojka njegov vlastiti proizvod, koji postoji samo u njegovoj glavi i za čije je postojanje cijena spaljivanje rukopisa-što Frost bez razmišljanja i čini. Nagrada za ovako potisnutu iluziju je stvarnost. Djevojka postane stvarna. Po Zimmera dolazi Alma, žena koja je proživjela dobar dio života na farmi sa Mannom i njegovom ženom-njena majka glumila je imaginarnu djevojku koja postaje stvarnost u tom prepričanom Mannovom filmu. Na licu ima mladež, zapravo crvenu fleku zbog koje se sve do pretkraj knjige uvijek pojavljuje uvijek u onom ljepšem kutu-mladost je provela u sjeni Hawtworneove priče 'Mladež'-on -mladež-simbolizira njenu bit, a prva naznaka biti iluzije dolazi posredovano preko Chateaubriandovih (Šatobrijanovih) memoara koje prevodi Zimmer a u svojoj biblioteci ima i Mann, isto kao i uz riječi Louisa Bunuela iz autobiografije 'Moj posljednji uzdah', o nakani sredinom tridesetih, da spali svoje filmove, koja mu se opsesivno vraćala sve do kraja života-rado je meditirao na sliku o tom plamenu. Austerovi su likovi izdvojeni od svijeta, oni su 'transcendentalni beskućnici', nemaju ništa svoje. Jedino taj pokušaj da nekako ukomponiraju kaos ili zaustave entropiju, iako je to besmisleno-Zimmer je knjigu o Mannu pisao iz anestetičkih a ne estetskih razloga, a Mann je svoje filmove snimao da ih spali, snimao ih je na ranču koji je dobio ime Blue Stone, po zaleđenoj pljuvačci koju je jednom podigao sa zemlje misleći da je dijamant. Prva Austerova knjiga koja se bavi ludilom a ne onim što stoji iza njega.