'Christkind' je roman prvijenac Borisa Dežulovića, autora čija ubojita vještina prebrajanja tuđih mozgovnih neurona slovi za neupitnu, pa bi iz toga trebalo uslijediti oprezno rukovanje materijom, da se čovjek poslije ne bi eventualno našao povratno nanišanjenim od ovog prvorazrednog strijelca. Prve recenzije njegova uratka kao da su rezultat takvih kalkulacija-Dežulović naime dobro piše, doista, gle kako nas je samo iznenadio netipičnom temom, malo, ako se smije dodati petlja između prvoga i posljednjeg poglavlja, ali onda, uh, srećom efektno završava. Najviše je vjerojatno onih koji su očekivali da Dežulović u fikciji nastavi raditi ono što po novinama radi godinama, da će uslijediti ista borba drugim sredstvima. A u 'Christkindu' on to zapravo i radi, ali na svoj način. Roman je hibrid između putopisa, horora i trilera, radnja se događa u austrijskoj provinciji koncem devetnaestog stoljeća. Njegov je junak vremenskom mašinom prebačen iz Splita da u tom malom mjestašcetu pronađe i ubije osmogodišnjeg Adolfa Hitlera. Prva poglavlja odvijaju se i događajno i referencijalno u maniri horora i pisan je u prvom licu. U pansionu u kojem je odsjeo glavni lik i narator pronađen je leš djevojčice i na njemu trag kao od vampirskog ugriza. Da stvar bude zanimljivija, na istom je mjestu nekoliko mjeseci prije odsjeo Bram Stoker, autor 'Drakule'. Nekoliko dana poslije s mosta u rijeku pada lokalni pijanac, a mještani krenu sa pričama da je dotičnog nesretnika ubio vampir ili lutajuće duše Napoleonovih vojnika. Prigovori koji bi se mogli uputiti Dežuloviću najviše se tiču njegovog vrludanja između gore pobrojanih žanrova, koje on redom, kako roman odmiče, ležerno potapa, a da za dotične geste čitatelj u samom tekstu ne pronalazi dostatna opravdanja, ili ona nisu najjasnije naznačena. Tako da kada nam napokon dešifrira dvije krvave rupice sa tijela djevojčice kao tragove nošenja imbecilnog pojasa za uspravno spavanje dr Schrebera, lako je moguće da se među vama nađu i oni koji će jednostavno prestati tragati za najavljenim Adolfom koji nikako da se pojavi u romanu glasom i stasom. Atmosfera povremeno doista bezrazložno odlaganog razriješenja napetosti sa prisutnom latentnom opasnošću prelaska u dosadu, miješa se sa prvorazrednim sporednim epizodama, kao što je većina dijaloga sa gomilom likova koji u tekst upadaju slijedeći neki svoj privatni feeling-npr. susret sa Freudom pri kraju romana. To je možda jedina slabost 'Christkinda', taj nesrazmjer između kičme priče, koja je stalno potiskivana u stranu, i gomile rukavaca koji se odbijaju sliti u glavni tok. Dilema da li ubiti dijete koje će jednom zatresti svijetom riješena je na konvencionalno-humanistički način, no iz nje bi se, iako je predvidljiva, sa majstorskim dijalogom u kojemu glavni lik malom Adolfu kaže da je Winnetou izmišljotina, na šok ovog potonjeg, ipak moglo osjetiti i nešto 'viška' značenja, i ponajviše ogroman kontrast između alpske idile i gomile sublimiranih materijala ispod površine. A i dotična scena svojim maestralnim uklizavanjem kod čitatelja izaziva blagi užas-iz kojeg razloga djetetu koje će jednom biti Fuhrer tako kvariti snove? To je Dežulović tako efektno riješio da vjerojatno nema čitatelja koji koji u tom trenutku neće shvatiti da ni on ne bi mogao ubiti dijete, ma kakav budući odrasli monstrum čučao u njemu. U samom romanu bezrezervno će uživati oni čitatelji koji stvari tako i uzimaju, ne tjerajući mak na konac da je potrebno držati se obećanja ispisanih na prvim stranicama, koji se budu prepustili jednoj imaginaciji i skupa s njom dešifrirali zauvijek potonula vremena. Tada će 'vrludanja' između zadatka i finalnog udarca biti moguće iščitati kao ono što ona možda i jesu: tek okvir koji je dobar ili loš kao bilo koji drugi, upotrebljiv da bi se ispričale neke priče. A njih treba tražiti ispod površine 'Christkinda'.