Tekstovi starine pocinjali su nama današnjima zacudno: još tamo od Platona (najbolji primjer je "Symposion") pisac bi ti prvo pripovijedao neku pricu, a onda bi je, nekim danas zaboravljenim cudom, smještao u ontološko: na naše divljenje svaka bi rijec zasjala svojim smislom. Svi znamo da one, ako su prave, to mogu. Meister Eckhart, veliki njemacki srednjovjekovni mistik bi napisao: "Jedan covjek plemenita roda ode u daleku zemlju da primi kraljevstvo, pa se onda vrati", i ti u prvi mah ne znaš što je to, o cemu se radi, jer mi danas više ne znamo citati sami, bez semantickih i struktoroloških kompasa u svijesti, ne znamo se izgubiti u tekstu, da bi, paradoksalno, na taj nacin u njemu pronašli ono izgubljeno zbog kojeg je i pisan. Vecina se tzv. duhovnih pisaca zabavlja spretnim odgovorima na spretno postavljena pitanja - a oba nemaju nikakve veze sa životnim problemima. Ni slikari više ne miješaju boje kako su ih, svaki sebi, miješali stari majstori, i sve više slika izgleda kao reklama za hranu za macke, a ne na onaj izuzetni susret covjeka sa ljepotom. Jer, što je ljepota do sama stvarnost zamijecena na posebni nacin koji joj daje blistavu vrijednost. Sve što postoji lijepo je utoliko ukoliko je stvarno. Jedan od najvažnijih - i najzapostavljenijih elemenata u pocecima nutarnjega života, jest sposobnost odgovoriti na stvarnost, vidjeti vrijednost i ljepotu u obicnim stvarima, moci ih POVEZATI (jer one jesu povezane), osjetiti krasotu koja je, mertonovski kazano, svuda oko nas u Božjim stvorovima. Ne vidimo te stvari jer se povlacimo od njih. Na neki nacin smo to dužni. Bombardirani podražajima sa svih strana jednostavno bismo izgubili glavu pokušavajuci odgovoriti svim obavještenjima u isto vrijeme. Ali, ako nas stvarnost samo uznemiruje, ako se samo s odbojnošcu od nje odvracamo, komu cemo je žrtvovati? Kako cemo je posvetiti? Kako cemo od nje uciniti dar Bogu i ljudima? Znaci da moraš doslovno sam stvoriti svoju pustinju u kojoj ceš stresati sa sebe sve prisile, da bi se otvorio Atmanu, Logosu, Gospodinu, kako god hocete. Jer, što je naše društvo do opasna mreža prisile (iz koje se cak i povlacimo kako SE povlaci -Heidegger), u koju se lako hvatamo i gubimo dušu. Teško je umaci zavodnickim navalama svijeta. Bez samoce postaješ žrtva svoje okoline. Moraš moci ucvrstiti vlastite žive percepcije žilave istine. Henry Miller je jednom napisao ("Predraga moja Brenda") da vidi ono što vide svi drugi ljudi, plus ono što sam unosi u ono što vidi. Vecini nam nedostaje to "plus". To je to. "Ne boj se tame, budi dijete koje sluša moje rijeci." Sa slijepom nadom. Nada koja vidi nije nada. Gola nada. Cista nada. Nemoj biti covjek koji je nagomilanim izdajama potopio svoju dubinu. Stari su majstori to znali, i ostavili su o tome pisano, slikano, komponirano svjedocanstvo. Heideggerovski govoreci, ako je "jezik kuca bitka", vecina današnjih pisaca su palikuce, jer ih se ništa ne razumije.

Po Mertonu važno je probuditi se i ne liti gorke suze nad svojim propustima. Zašto bismo plakali zbog grijeha koji smo pocinili dok smo bili u snu? Da li ste spremni placati zbog onoga što ste uradili u hipnotickom stanju? A šanse da se probudimo u direktnoj su proporciji s kolicinom istine koju možemo prihvatiti bez bježanja. Problem je u tome što stvari koje vidimo uglavnom ne govore ništa o stvarnosti stvari, vec o prirodi uma koji uocava. Svecu je sve sveto.

Thomas Merton (1915-1968) diplomirao je i magistrirao književnost (raspravom: "Priroda i umjetnost kod Williama Blakea") i smatrao se ateistom dok kao student nije procitao "The Spirit of Medieval Philosophy" Etienna Gibsona. Na njega su nadalje utjecala djela Aldousa Huxleya, Jacquesa Maritaina, Leona Bloya i poezija W. Blakea i Gerarda Hopkinsa ("pjesmom su me doveli u crkvu"), a osim toga dopisivao se sa Borisom Pasternakom, D. T. Suzukijem, Henryem Millerom, pisao je o sv. Ivanu od Križa, Gandhiu, sv. Bernardu od Clairvoxa, Camusu, Joyceu, Audenu, grckoj tragediji, sufijima, Rilkeu (tko ne bi pisao o Rilkeu?), T. S. Eliotu, obožavao je "Medvjeda" Faulknerova itd. Cijeloga je života bio strastveni citac.

16. studenog 1938. stupio je u Katolicku Crkvu. Ubrzo ulazi u franjevacki red i predaje na Franjevackom koledžu sv. Bonaventure u državi New York.

Susrece se sa Catherine de Hueck, nakratko razmišlja o radu u Kuci prijateljstva u Harlemu, ali je umjesto toga odlucio otici u red trapista ( cistercitski red strogoga režima ), i ulazi u samostan Gethsemani u Kentuckyu. Stalno je pisao, objavio je knjigu pjesama i napisao dvije biografije prije nego je završio svoju autobiografiju "The Seven Storey Mountain". Pojavila se u listopadu 1948.-e, i ubrzo postala bestseler. Prevedena je na 15 jezika a prodaja se procjenjuje na 3,5 milijuna primjeraka. Ubrzo slijede "Seeds of Contemplation", s jednakim uspjehom, i nastavlja sa "The Ascent to Truth" i "No Man is an Island". Pedesetih godina proširio je svoje zanimanje za Zen i ostale istocnjacke duhovnosti. Slabo je podnosio zajednicki samostanski život ("cijeloga života spavam po spavaonicama"), i zatražio je smještaj u samostansku zajednicu koja bi dopuštala više samoce. Za njega su napravljene ogranicene izmjene rasporeda, pa je 1955-te poceo služiti kao magister novaka. Od vremena svoga ulaska do 1968.-e Merton je rijetko napuštao samostan, osim dok je boravio u bolnici u Louisvilleu zbog nervnog stresa, alergije i problema s ledima. Ali, 1968.-e prisustvuje monaškim konferencijama u Calcutti i Bangkoku. Nakon što je predao referat u Bangkoku 10. prosinca 1968.-e i izgovorio cuvene rijeci:"So I will disappear", našli su ga mrtvoga u njegovoj sobi, pogodenog elektricnim udarom zbog greške u elektricnom fenu. Pokopan je u samostanskom groblju u Gethsemaniju. Teško je ostati hladne glave kada procitamo kraj njegove autobiografije napisane dvadeset godina prije:

"...I pošto budeš unekoliko hvaljen i voljen, oduzet cu ti sve svoje darove i svu ljudsku ljubav i svaku hvalu...,pa ceš tada spoznati samocu koju dugo želiš. I tvoja ce samoca donijeti velik plod dušama koje na zemlji neceš vidjeti. Ne pitaj me kad ce to biti, ili gdje, ili kako. To nije važno, i necu ti odgovoriti. Neceš znati dok ti se ne dogodi...te postaneš brat Božji i spoznaš Krista spaljenih."

Nama je Merton interesantan jer je sintetican na nacin na koji je sintetican jedan Bela Hamvas, odn.., ovdje je pisao je, ti se mrziš i nesposoban si ljubiti ikoga drugoga. Vjerujem da ce jedina filozofija buducnosti biti SOTERIOLOGIJA, nauka o spasenju. A što je spasenje do puno otkrice onoga što si, usavršavanje toga što ti je darovano od Boga: to je objektivna i misticka stvarnost. Pronalaženje sebe u Kristu ("ja sam put, istina i život"), odn. U DUHU, tj. u NADNARAVNOM REDU koji naravno samoostvarenje pretpostavlja, izvodi i nadilazi. To pronalaženje sebe pronalaženje je LOGOSA u nama, TAJNA OBNOVE, METANOIE, nutarnje preobrazbe: vidjeti svijet, svoj pocetak i svršetak, vidjeti sve kako izvire iz Boga. To znaci odabrati izmedu misterije i apsurda.

Naci sebe ne znaci naci samo svoju "siromašnu, ogranicenu i smetenu dušu", nego naci Božju silu koja je IZA SVEGA i koja je uskrsla Krista iz mrtvih.

Mi, kao Jona, živimo u toj utrobi paradoksa. Sve su stvari dobre i nesavršene. Njihova dobrota svjedoci o Božjoj dobroti. Ali, njihova nas nesavršenost potice da ih ostavimo zato da živimo u nadi. Same su po sebi nedovoljne. Moramo ici preko njih Onome u kome imaju svoje pravo bice. Poniznost nam kaže da je trpljenje neko zlo komu se uvijek moramo nadati zbog zla koje je u nama. Najveci izražaj Božje pravednosti je da oprašta onima kojima inace nitko ne bi oprostio. Zato je on iznad svega, Bog onih koji se mogu nadati tamo gdje nema nikakve nade.

Zašto se ne služimo svojom slobodom? Zašto se uskladujemo, a ne prosudujemo? Ne treba brkati narcisoidnu samosvijest s istinskim kontemplativnim doživljajem. MISTICNOST NEMA NIKAKVE VEZE S UGODOM.

I onda si u noci kažeš (ako si pošten): "Sada moram trpiti ove napasti i tegobe, one su samo izraz sila koje su se uvijek krile iza fasade naših tobožnjih kreposti. Tamne stvari dolaze iz dubine naše duše i mi ih moramo promatrati i priznati da su naše, i tada ih odbaciti, da nas ne zarobe za vjecnost."

Znat ceš da ce se oni koji spavaju u zemaljskoj prašini - probuditi.

Geronimo je na samrti recitirao imena 36 ratnika koji su s njim ostali do kraja...Ponavljajte za mnom: Gram Parsons, Thin White Rope, Meat Puppets, Kristin Hersh, Captain Beefhart, The Original Harmony Ridge Creek Dippers, Giant Sand...