Moriconijevski stilizirani pentakostalni gotic folk Jaya Munlya, člana izvrsnih Slim Cessna´s Auto Club i, čini mi se, 16th Horsepower (članovi tih sastava sviraju mu na albumu). Dakle, gotic folk ovim je albumom ušao u svoju spagetti fazu! Leoneovske preuveličane priče, koje kao da su izašle iz pera de Sadea, "prikazane" Mulnyevim uvjerljivim (dubokim i dakako hrapavim) i sugestivnim glasom, kao da vam poručuju da vam pištolj jednostavno nije dostatna zaštita pri ponoćnim putovanjima po pustopoljinama američkoga juga. Ja sam imao problema sa preslušavanjem ovoga albuma (a i dug je-70 minuta), vrtio sam po glavi Cavea i caveove, i pri prvim mi se preslušavanjima činilo da je Alien iz Australije ponovo među nama. No, i Leoneovi vesterni su dugi, usporeni (tamo je samo metak brz, ali on to valjda po zadatku mora biti). Nek´ bude Munlyu, ovaj puta. Ipak bih za slijedeću prigodu, bez ikakve zlobe, predložio da album, čisto poradi autodijagnostike (da nam pokaže da zna od čega mu se liječiti) nazove Nick Cave bolest, i da bude duplo kraći. Da bi apsolvirao ista ishodišta, njegovom compadreu Eugenu Edwardsu je trebalo duplo manje vremena-da je on stenjao pod bremenom tuđih utjecaja sat i deset minuta, mislim da mu ja ne bih pravio društvo. Znači budi kraći mariachi!