Prvi sam puta citao Belu Hamvasa 1993. godine i pomislio sam: Evo covjeka koji hoda po zemlji, a ne po tepihu. Tako se jasno culo što misli. Sam naslov knjige, kako sam je više išcitavao, prestajao je biti "Filozofija vina" a postajao je "Bajka o vinu", možda zbog vremena u kojemu sam je citao, jer je rat tek bio prešao iz cetvrte u drugu brzinu, a možda stoga jer su takvim vremenima citacima bajke potrebnije od filozofija. Sve osnovne postavke, a poglavito ona, da je vino posljednji dokaz da na svijetu ima Boga, samo samo su me ucvrstile u uvjerenju (bez obzira na gomile ljudi po crkvama i dugom vjerskom programu na TV), da, po Hamvasu, živim na bezbožnickom mjestu. Najmanje od toga cinjenica da se u Hrvata uglavnom pici pivu i rakiji. Sve je ovdje izgledalo obrnuto. Hamvas na jednom mjestu kaže: voda je cak i iznad vina, i zahtjeva posebnu knjigu. To me je gotovo dotuklo. Kao što svi Osjecani znaju, ovdje je jedino voda HIBRIDNIJA od "jetkih i smrdljivih" vina koja možeš po osj. gostionicama piti, bio na njima nasmojani ribar, ciji kez nalikuje grimasi covjeka koji je upravo preživio susret s morskim psom, bili na boci tornjevi katedrale u zemlji za koju smo vec rekli da Boga ne poznaje.

Bili kako bilo, citajuci Hamvasa u ta nejunacka po citanje vremena, šetao sam padinama vinograda tocnije, skitao se s Hamvasem "kiškereškim i cengedskim vrtovima", i, kako on sam kaže sticao "nedvojbena iskustva". Sve se to lako dalo zamisliti: mekani travnati putovi, "poput tihih potoka", ogromni orasi pred ulazima u podrume (gdje je i za najtoplijih dana hladovina), i, kako i on sam, poželio sam se tamo negdje i zaustaviti, sjesti, nastaniti se: "Reci: Ostajem ovdje. I tu bi ga možda, a da to ne bi ni primjetio, zatekla smrt."

Druga stvar koju je takoder lako uociti da su Hamvaseve knjige o jednoj pratemi-budnosti - i, gotovo kao kod Nietzschea koji porucuje: "Covjece pazi, budi budna oka", i Hamvas je veliki protivnik onog životnog drijemeža koji te navodi na to da neprestano izdaješ i Boga i sebe, te on ima samo jedan osnovni zahtjev, a taj je znati da je i osjetilni svijet snovidenje. Da bi se covjek obracunao s tom pomutnjom (svojim željama, strastima, voljom, mislima, maštom, osjetima) budnost mu dode nešto kao odskocna daska. Velikoga je predšasnika Hamvas imao, prije svih, u Heraklitu: "Heraklit kaže da pospani imaju svoje posebne svijetove, a budni jedan jedini zajednicki svijet". Po Hamvasu, 600 pr.n.e. zbio se besprimjeran dogadaj: covjek je svjesnom pojedinacnom odlukom izazvao prekid dotoka i odtoka bitka u svijet i covjeka na razinu bitka, i to tako što je uzeo iz Božjih ruku upravljanje sudbinom (plod te krize je Grcka tragedija). Pobunom covjeka protiv volje sudbine otpocela je tzv. povijest. Tako je covjek došao pod sud. Sudbin se ne može uzeti iz Božjih ruku. Sa lica Zemlje nestali su likovi poput Zarathustre, Buddhe, Lao Tsea, koji su bili sakralne osobe kroz koje je bitak slobodno progovarao, a nama danas ostale su rijetke knjige. Još se u Sokratovo doba nije smatralo neobicnim da ucitelj osim usmena naucavanja nema drugoga oblika prenošenja znanja. Iako je tako Hamvas kaže da i povijesni covjek nosi u sebi stalnu mogucnost budnosti. Sve osnovne teme s kojima se srecemo npr. svjetonazor, izložene su drugacijem osvjetljenju: svjetonazor je po tom drevnom znanju tek imaginacija individualnog Ja (koji je sa zbiljom povezan samo u ponekoj tocci, i to iznimno) Hamvas: "Nemjerljiva vecina povijesnog covjecanstva nikad nije stajala sucelice zbilji. Sve što je vidjelo, sve što je ucilo, protiv cega se borilo, štoj željelo, zbo cega je živjelo i umrlo, bila je vlastita inaginacija, u najboljem slucaju kolektivni san jednog doba".

Zlatno doba kao svoju bit ima buducnost, i tumaceci jednu zgodu iz Platona, gdje Sokrat porucue (dok mu se otrov približava srcu), da Asklepiju žrtvuju pijetla, Hamvas kaže: "Jedino je pijetlova budnost on što je htio ponijeti sa sobom ". "Ona je jedina važna u svim stanjima bitka i svim mogucim svjetovima".

Mi danas živimo u zamracenom vremenu, ali otvoreni bitak neprestano upada u zatvoreni život, uznemirava ga, daje znakove, djeluje, ne bi li probudio mjesecara.

I, tada Hamvas ide dalje, poseže za Laoceom i skupa s njim govori: "Pokušavam reci kakvi su bili. Oprezni su bili kao oni koji zimi prelaze rijeku. Bili su budni kao oni koji se boje skrivenog naprijatelja. Trijezni kao oni koji dolaze iz druge zemlje." Kao u Apokrifu, gdje Krist govori o hodu bez tereta, na vršcima prstiju, po svijetu koji je od pijeska.

Baš takvim me se doimlje Hamvas, dok, zanesen, daje naputke kako brati trešnje, ili , praviti prežganu juhu, pri kojim se poslovima na kraju svoje rijetko koncetrirane strastvenosti citatelju prikazuje kao jedan od onih Zen mudraca kojima je nakon tragalaštva jedini dobitak da im je ponovo sve isto: "Jedem kad sam gladan" i porucuje ti. pali si covjek i u tebi je jedan andeo koji zbog drijemeža neprestano ispada budala.

Necu pisati Hamasev životopis, na jednom mjestu sam kaže: "Od Rousseaua problem nije u tome kako da covjek živi svoj život, nego kako da živi svoj životopis...", pogotovo jer se u njegovu slucaju ne osjeca ta rascijepljenost. Govoreci o Kristu, Van Gogh je rekao da je bio tako velik jer mu pokucstvo nije stajalo na putu. Lao -ce to zove to zove "potrepštinama". Osim tog jednog koraka, prodora u posvijecenost (koja je onkraj znanja i neznanja, koji oboje namaju nikakve veze s istinom), "sve je drugo bez vrijednosti" i, kao što i sam kaže, sve je u tim tekstovima (koji zbilja teku, provjerite) lomljivo, teško i mirisno, poput zlata, kao što zamišljam da i treba biti u orfickom svijetu koji pjeva, i za koji je pali covjek (preblago zvuci rijec "pad" za prekretnicu u kojoj se sve slomilo) izgubio sposobnost sudjelovanja. Ali: "Onome tko bi me naucio tome da - kada putujem, kada se kupam i kada se igram, kada jedem smokvu, kada palim cigaretu - sve to ne mora biti olako gubljenje vremena. Može biti besciljna, iako ugodna, ali neodgovorna i tašta igra, ali može biti i božansko djetinjstvo" i kada bi to bilo moguce, kao što kaže pjesnik, da se nad gradom, u mrkloj olujnoj noci, osvijetljeno kolo okrene unatrag, vidjeli bismo jedan požutjeli lik kako se sagiba na obali morskoj i, iz dlana ispija, kao neku potvrdu, gutljaj mora. Vidio bih ga kako nakon cjelodnevnog kupanja (kupanje - cigareta, kupanje - cigareta) odijeva pidžamu i odlazi u obližnju gostionu. Vidio bih ga kako ujutro umjesto novina cita omiljene pjesnike. A iznad svega bih ga vidio, kako kaže jedna stara madarska balada, u pustome srcu ove guste šume, kako duboka tuga tamni oko njega: "ulazim opet u tvoju kucu, Gospode". Ako je itko mogao misliti o tome kako je tražiti istinsku vjeru puko lutanje, nego da se mira pronaci Boga i zavoljeti ga, tada je to bio covjek u cijim se spisima nakon popodnevnog odmora diže Gospodin i za užinu jede jagode "stavljene na stol sjenovite terase, nad kojom se nadvio orah...Jer za one koji to možda ne znaju, naš Gospodin obavlja u svijetu posao najvišeg reda, to jest, On je vinogradar."

§ U izdanju Ceresa kod nas su objelodanjeni slijedeci Hamvasevi naslovi: "Filozofija vina", "Scientia Sacra" i "Jasmin i maslina"