Kada pogledamo prema gomilama knjiga kojima smo okruženi, osnovno je pitanje koje bi od njih bilo dobro pročitati? Najpošteniji odgovor na ovu delikatnu situaciju bi bio da treba čitati one knjige i autore koji duboko i trajno podstiču našu maštu;dakle, sve što nas može nadahnutipravim raspoloženjem, atmosferom, tonom i duhom-a pravi je onaj duh koji rasplamsava našu imaginaciju. Drugim riječima, što treba čitati saznaje se čitanjem: svatko od nas trebao bi imati bezobrazno subjektivnu listu svojih klasika, nastalih na osnovi reakcije naših vlastitih sposobnosti-isto tanano zadovoljstvo koje netko izvlači iz čitanja Upanišada, može se izvući i iz Alise u zemlji čuda.
John Cowper Powys je rođen (1872-1963) godine u Engleskoj, točnije Walesu, i bio je čovjek doista velike nadarenosti: pjesnik, filozof, književni kritičar, esejista i romanopisac čije je podzemno djelovanje mijenjalo obrise književnosti. Iako nikada nije probio ezoterijski krug djelovanja, njegov je nauk podjednako kao i osamljenički životni stil mijenjao generacije tzv. prvorazrednih pisaca raznih govornih područja: od Lowrya, Millera pa sve do Bele Hamvaša, koji je na njega i njegove knjige gledao kao na ključni čitalački doseg svoga života, označavajući ga (a Hamvaš se nije razbacivao pohvalama svojim suvremenicima) kao jednoga od svojih velikih učitelja. Nisam po bibliotekama mogao naći niti jedan trag njegove prisutnosti u hrvatskome jeziku, pa je lako moguće da je ovo njegov premijerni nastup pred nama.
Osnovno pitanje knjige (zapravo predavanja održanoga u Americi tridesetih godina prošloga stoljeća, izgovorenoga iz glave i zabilježenoga stenografski) jest: da li je potiskivanjem vlastitih nagona (a primarno seksualnoga) moguće ostvariti više stanje svijesti, ili se, po tko zna koji puta, radi o mazohističkoj zabludi. Psihoanaliza, kao prvi korak znanosti na teren koji je pripadao običajima i tradiciji, označena je kao alat za taj istraživalački pothvat.
Kako je Powys odgovorio na ovo pitanje najbolje bi bilo kada biste odgonetnuli sami. Ova knjiga, iako joj je naslov ponešto rogobatan, prije da bi bila jedna duga pjesma u prozi, kojoj su naše vlastite čelične predrasude samo povod za razigranu igru svjetlosti i sjena Powysovih briljantnih riječi. Već na prvim stranicama moguće je, pod uvjetom da nismo smetena i uspavana uma, početi dobivati lekcije iz škole života, gdje jedna empirijska znanost poput psihoanalize nije uporabljena kao poligon za istjeravanje intelektualnih frustracija i akademske teške atletike, nego kao pomoćno sredstvo na ovom uzbudljivom putovanju, ili Velikoj Avanturi, kako Powys označava život.