Jedno Borgesovo predavanje. Kongres Shakespereaologa u Hiltonu, Washington DC. Preko tisuću stručnjaka za engleskog barda iz cijeloga svijeta u zemlji u kojoj ima preko 2000 shakesperijanskih katedri. Zamislite aulu hotela: djevojke kvače o sudionike kongresa identifikacijske kartice koje će pomoći da se te bibliografske jedinice prepoznaju kao živi ljudi; na štandovima se prodaju rječnici Shakespearea propuštenoga kroz kompjutore, gdje je svaka od njegovih 22.000 riječi dana u svim kontekstima; pa zatim sve didaskalije, sve interpunkcijske oznake, sve frekvencije i svi odnosi uskličnika prema upitnicima: Shakespeare i shakespeareologija. I zamislite i Janna Kotta tamo - ovo je njegovo svjedočenje.
Vrhunac kongresa bilo je Borgesovo predavanje trećega, završnog dana, na temu «Shakespearova zagonetka». Kott izvještava da je sat vremena prije početka dvorana bila puna do posljednjeg mjesta. U prva četiri reda sjede djeca i čuvaju mjesto pozvanim uglednicima (koji nisu došli, pa su tamo tijekom cijelog predavanja i ostala). Dva gospodina dovode Borgesa – smještaju ga na podij, pred mikrofon. Cijela dvorana ustaje, ovacije traju više minuta. Borges se ne mrda. Napokon sve prestaje. Kott kaže: Borges je počeo pomjerati usne. Iz mikrofona je dopirao šum. Samo oni najboljeg sluha mogli su uhvatiti jednu jedinu riječ, koja se stalno vraćala, zapljuskivala auditorij kao valovi oceana, oceana Borgesova znanja: Shakespeare, Shakespeare, Shakespeare...Mikrofon je bio smješten previsoko, no nitko u prepunoj dvorani nije imao hrabrosti prići slijepom geniju i «namjestiti stvar». Zamislite preko tisuću Shakespeareologa iz preko sto zemalja kako sat vremena sjede mirni u velikoj dvorani a do njih opetovano stiže samo: Shakespeare. Nitko ne ustaje, nitko ne odlazi, nitko ne prosvjeduje, nitko ništa, svi sjede i čekaju. Borges nakon sat vremena zašuti (prestane micati usnama), i sada ustaju svi; i kaže Kott: činilo se da te ovacije s nogu neće nikada završiti; jer, Borges je riješio zagonetku: Shakespeare, Shakespeare, Shakespeare...
Stariji će se sjetiti tko je bio Borges; kako je bio velik i rijedak – ne kao što su rijetki veliki pisci (njih uvijek ili gotovo uvijek-ima) – nego kao što su rijetke točke zbroja, podvlačenja crte, fokusiranja ili oživotvorenja. Takvi su momenti npr. Goethe, Tolstoj, u davnoj prošlosti Platon: netko tko osobno uspješno predstavlja stvar kojom se bavi; Troyat svjedoči da je cijeli civilizirani svijet Tolstojevog vremena znao tko je i čime se bavi Tolstoj (bio im je asocijacija imenice «pisac»). Točke gdje se susreću elitistički ukus i mnijenje mase ; bez ikakvog primjetnog razdora kroz takav se lik eksplicira veličina današnjice preko kojeg je moguće misliti o veličini uopće: on je čak jedno vrijeme mjerna jedinica za tu veličinu – takvo živo središte bio je Borges. Ljudi kao on redovito dosežu svoju prirodnu dimenziju (te i tako mišljene veličine, koja uključuje i polumitsku razinu) još za života, i redovito u vremenu koje slijedi ostaju «veliki». Bez tih «pisaca-simbola» nezamisliv je život pisane riječi.
Temelju ovoj knjizi objelodanjenih predavanja (na kojima je mikrofon očito bio dobro namješten ili berklyevski studenti nisu bogobojazni kao njihovi profesori, nisu još) nije nekakva književna ili estetska teorija, nego Borgesovo osjećanje života; suština života je snovita; o toj suštini koju su nekoć poznavale i sve metafizike danas govori još samo poezija: život je san. Govor o tom snu izrečen je analogijski; sve stvari imaju nešto zajedničko, ali ne do potpunog preklapanja, i sve se ujedno razlikuju ali nikad toliko da bi postale opreke. Byronova žena iz pjesme uspoređena je sa noći, ali je i noć uspoređena sa ženom. No koja noć? Vaša vas koji čitate Byronovu pjesmu, ona od noćas, a ne neka iz knjiga. Što se time govori? Osim o toj janusovskoj, dvosmislenoj, dvovremenskoj, «dvodžepnoj» ćudi poezije i vremena poezije, koje se multiplicira i dijeli između pisca (i onog Borgesovog «pravog», rijetkog) čitatelja, dakle osim o tom fenomenu (suradništva) koji tim iznenadnim blijeskom «umnožava vrijeme», i koji kao takav jest prvorazredan događaj iz pata ili para-fizike, kao usput kazuje nam da je sve san, i to takav čudni trosmisleni da se sastoji od stvari koje smo vidjeli na javi (kojoj javi?). Ali što je java? Jedini odgovor bio bi: to je poezija. Java je javastih svojstava ako je poezija. Život je stvaran jedino ako je imaginativan. O načelima imaginacije govorio je u šest navrata, u predavanjima naslovljenima sa: «Zagonetka poezije», «Metafora», «Kazivanje pripovijesti», «Glazba riječi i prevođenje», «Mišljenje i poezija» i «Pjesnikova vjera». Šest poglavlja šest je postaja na putu shvaćanja. Borges je u punom smislu bio imaginacionista, vjeran mašti a ne akribiji, koji je smatrao da pisac treba pisati kao pjesnik, a ne kao razdoblje (ili generacija, ili pokret), da je pisanje strast i užitak, a ne zadaća; riječ uskrsava susretom knjige i čitatelja: okus jabuke, citira Borges Berkleya, nije u jabuci, a ni u ustima onog koji jede: okus iziskuje njihov međusobni dodir. A život je sazdan od poezije, ne od dokaza; dokazi ne uvjeravaju nikoga. A ne uvjeravaju jer ih predočavamo kao dokaze. Tada ih gledamo, važemo, preokrećemo i – odlučujemo se protiv njih. No ovo nije dokaz nego slika koju ne upotrebljavam kao dokaz: veliki slijepi pjesnik uslijed tehničke nezgode upućuje slušateljima jednu jedinu razaznatljivu riječ. A njihovo je povjerenje toliko da mirno sjede i slušaju ga.