Gledam sinoć dokumentarac o nekim manekenkama i glumicama, raspredaju o svim blagodatima braka sa starijim muškarcima i odgovaraju na pitanje tko bi jedini mogao ugroziti njihove čvrste veze. Odgovor na to pitanje pravo je malo osvježenje na HTV-u: kazale su Bob Dylan, s njim bi to bilo «nešto». Voditeljica se jadna iščuđavala, ali moja ukućanka i ja bogme ne. Genge nipošto nije jedini Osječanin koji bi pogazio svoja čvrsta heteroseksualna načela kada je Dylan u pitanju. A evo ga ovdje opuštenog i ikonoklastičnog prema vlastitom opusu, kako samo genije može biti, koji zna da se njegovim pjesmama ama baš ništa ne može dogoditi, ma tko ih izvodio, čak dobiju na «uglu gledanja». Kao što već i sami zaključujete, ovdje se radi o soundtracku za film Masked and Anonimous koji priča priču o rock legendi Jacku Fateu, a radnja se događa u Americi nakon nuklearne katastrofe. Dylan je već šurovao sa filmskom umjetnošću, jednom sigurno dobro, pod dirigentskom palicom Sama Peckinpaha u danas kultnom filmu Pat Garret and Billy the Kid. Ovdje je redatelj Larry Charles, čovjek koji stoji iza popularne televizijske serije Seinfield. Glazba je najblaže rečeno sjajna! U dugoj karijeri koja je osim što je stalno iznjedravala briljantne pjesme bila istovremeno i maksimalno preispitivajuća ovdje se Dylan prihvatio vlastite dekonstrukcije, i kroz ulogu koja je puna referenci na njegov život, i kroz dozvolu da mu pjesme sviraju japanski bendovi (Magokoro Brothers) ili pobjednice natjecanja za pjesmu Eurovizije iz Turske. Osvježava rapersko čitanje Like a Rolling Stone, tu je i Dylanov joint kompadros Jerry Garcia (pjeva Senor, snimka iz osamdesetih) te Los Lobos. Osim njih i Dylan izvodi dva standarda (Dixie i Diamond Joe) i nove verzije dviju svojih pjesama (Down in the Flood i Cold Irons Bound). Briljantno!