Od svih alternativaca koji čeprkajući po country i rock baštini pokušavaju sklopiti svoju sliku svijeta Josh Rouse je, čini se, najveći lambchopovac. Ne samo zbog vibrafona koji mu prelijeće iznad melodija, nego po totalno intimističkom građenju atmosfere. Bila ona eksplicitno seksistička na način crnih kraljeva bum tras šljus pljas estetike ala James Brown, Sly Stone, Al Green ili stvari izvodio iz bluesa aka Jeremy Spencer. Možeš što hoćeš ako si svoj. A ovaj to je. Naravno da takav konstrukcionističko-programatski koncept može zasmetati čistuncima koji inzistiraju na «čistom» nadahnuću, no obnova sounda od prije tridesetak godina, i to na takav način da se nabaci položi na sjajnu ritam sekciju preko koje se onda polažu trublje i zastavice, frulice i lulice. I praveći kao usput, uz to revitaliziranje, bersprijekorne pop pjesme. Čujte samo Love Vibration ili Sunshine pa će vam sve biti jasno.