Vjerojatno i te tzv. prirodne predispozicije učestvuju u odabiru forme u koju ćeš upakirati svoj prosvijed na okrutni i shvaćanju neskloni svijet. Dosta je čuti Farrarov unjkavi glas pa da sjetiš Williea, Townesa i da ne nabrajam legende. Farrar je na ovom albumu uprirodnio glazbenu sliku, elektronski je jezik kontroliraniji nego na prošlom albumu, odnosno gotovo da ga nema, ako se i pojavi koji šum-a jednom se pojavi, osim ako to nije čelo?- više je u službi naglašavanja atmosfere. Koja je, ruku na srce, dovoljno udaljena od svega što sam očekivao da on može napraviti, a opet je «tu negdje» oko slike koju o njemu, pretpostavljam, dijelimo. Što htedoh da reknem? Zazorio je, smirio udare, makao se od one uhapšenosti riffom sa prethodnih albuma i kao stari, iskusni Americana šaman, mirno ispričao svoje priče. Takvim se odabirom približio teritoriju kojim suvereno vladaju žene, npr. Nina Nastasia, samo što je njegov feeling za melodiju nešto neprispodobivo, samo bljesne i zabljesne. Kao nekoć Safet Sušić kada izvodi slobodni udarac. Uglavnom mu je dosta instrument, dva da kaže ono što ima za reći. Super album.