Neil Young je uvijek znao držati uho na zemlji za tektonske promjene u rock and rollu. Sjetimo se samo načina na koji je on popratio pojavu punka (remek-djelo "Rust Never Sleeps") ili pak odlazak Kurta Cobaina (remek-djelo "Sleeps With Angels"). Možda sam u krivu, no njegov novi album "Greendale" doimlje mi se poput impulzivnog odgovora na bučni i sirovi garage, blues i punk rock koji danas dominira medijskim prostorom. Na žalost, on je istodobno i odgovor na pitanje kako bi zvučali Neil Young & Crazy Horse bez Franka "Poncho" Sampedra. Njega iz "opravdanih razloga", kaže Young, nema i Crazy Horse na trenutke zvuče, hm, pomalo tromo i porozno. Album je tematski sličan Springsteenovu "The Ghost Of Tom Joad". On je epski široka vizija moderne Amerike (dana kroz prizmu fiktivne obitelji "Greendale") koja je u Youngovu pjesničkom obzorju danas zemlja narušene ekološke ravnoteže i mjesto medijske manipulacije te opasnih aktivnosti tajnih policija. Ako je netko i posumnjao u Younga zbog prethodne, politički korektne ploče "Are You Passionate?" (s tematikom nesretnog 11. rujna), nova bi ploča trebala pokazati kako je prgavi amerikanizirani Kanađanin itekako politički svjestan i kritičan. No to ne mora biti presudno za dobru rock and roll pjesmu. Novim skladbama fali još jedan gitaristički kolosjek (zvan "Poncho"), jer djeluju usko i skromno. Premda prikladno sirovo, bučno i "autentično". Album je najjači na kraju, kada skladbe "Sun Green" i "Be The Rain" (devetminutno čudovište s plutajućim refrenom "save the mother earth") podsjećaju na zlatne trenutke Crazy Horsea s po mnogo čemu sličnog (ali i puno jačeg) albuma "Ragged Glory". Zbog tih pjesama - tri i pol zvjezdice!