Naravno da nisu dobri kao na prvom albumu, no to nitko nije ni očekivao. Kad kažem «nisu dobri» moglo bi nekome zazvučati čudno, jer nisam bio od onih koje su Stokesi oborili s nogu onomad prije dvije godine kada su se pojavili, čak mi je bilo smiješno to njihovo pjevanje kroz maramice naparfimirane skupim mirisima. No jedno im se mora priznati: ionako elementarnu priču sa četiri elementa: bas, gitara, bubanj i glas sveli su sada na praelement oliti apeiron koji zvuči kao da je liven od istog komada. Ako tome dodate trajanje albuma od ciglih 32 minute, onda je to - blagodarim dečki, stisnut ću replay. Živimo, kao što znadete i sami u vremenu kratke priče i dugih albuma, pa je ovakvo izlaženje u susret pohvalno. Sedamdesetak minuta, to mene više podsjeća na pokojnog precjednika, pa Fidela Castra i uopće takav vid tiranije, dopustiv zbilja samo velemajstorima koji znaju tempirati tolika prostranstva. Tko bi rekao da će singl kultura posegnuti za takvim vidom simfonijskog samoubojstva koji nema nikakve veze sa trominutnim bonbončićima zbog kojih smo i dopustili da nas zarobi ta vještica. A umijeće spravljanja takvih gabaritnih komada koji vrve od prečica, to jest-što prije, bolje i žešće izgleda da je nestao negdje u vražjoj materi. Pa ako me i dave, onda bolje da me dave tipovi u rukavicama, Keith Jarrett, Wynton Saint Marsalis i Drago Šestić. No ovi su teški bogatuni, nanu im naninu, očito skužili kako se to radi. Znači: pred nama je vrlo dobar drugi album skupine koja je na svom prethodnom albumu postavila pitanje jel to to? Odgovor već pretpostavljate i sami. Kao što primjećujete, nigdje spomena o pjesmama. Zvuče ko jedna, bez bitnijeg vrludanja i padova u intenzitetu i kvaliteti. Adrenalinska soap opera se nastavlja.