Prošlogodišnji nobelovac Imre Kertes mađarski je Židov koji u ovom romanu opisuje svoj boravak u zloglasnim logorima Auschwitzu i Buchenwaldu. Kako je dobio nagradu za književnost a ona je već odlazila u ruke ljudima koji su izvorno pisali publicistička i memoaristička djela ovdje je važno odmah na početku reći da se Kertes unatoč teškoj temi uspio održati u okvirima umjetnosti romana-nemamo samo nizanje zgoda i nezgoda iz stvarnosti nego je određenim postupcima ironizacije i transponiranja nastalo autentično djelo koje od iskustva logora pravi umjetnički spektakl. Tema za obradu valjda ne može biti gora: Židovi i logori a o njoj vjerojatno znadete sve osim kako je doista bilo. S druge strane po riječima «pouzdanih svjedoka» (Danilo Kiš) na ovu se temu ne smije izmišljati. Kako je Kertes uspio preskočiti razinu tzv. novinarskog romana koji elaborira životnu građu na evokativnoj razini i probiti se u samosvojni prostor koji bi bio shvatljiv da u historijskom smislu ne znamo ništa o stradanju Židova za Trećega Reicha? Tako što je konstantno bio odmaknut od onoga što mu se zbivalo, memoaristiku je pobijao distancom od vlastite muke-momenti kada jedan visokoobrazovani Židov uvjerava njemačke vojnike da mu nije mjesto među ostalima jer je majstor za oružje kao i odbijanje «pravovjernih» Židova da komuniciraju sa subjektom «Čovjeka bez sudbine» jer ne zna jidiš imaju u sebi gotovo fellinijevsku crtu groteske. Osim toga sve je dano kroz percepciju jednoga dječaka koji se u logoru dosađivao-doslovno tako kaže- a kada je iz istoga izašao u tzv. normalni svijet čak ga se sa nostalgijom sjećao. Shvaćanje stanja stvari dano je stupnjevito i roman je moguće čitati kao kakvu negativnu utopiju: dječakovo postepeno usvajanje bezvrijednih vrijednosti posve drugačije duhovne klime no je ona u kojoj je rastao ima u sebi po količini nelagode dovoljno bizarnosti za deset knjiga jednog Stephena Kinga. Sudbine ili bolje ono što je od njih ostalo kao da su od lima i u međusobnom susretu avetinjski škripe; junaci su anti-junaci i istaknute su njihove dominantne karakteristike-Auschwitz kao karikatura koja zbog toga ne gubi ništa od svojih sablasnih stvarnosnih obilježja. U svojim Dnevnicima je zapisao: «Obilježen sam, to mi je bijeda i kapital, sada se bojim kako ne mogu bez tog znaka na sebi, mada mi ga je sve teže nositi. Da li sam još sposoban za normalni ljudski život? Sumnjam da mogu na to pitanje dobiti jednoznačan odgovor, bar dok ne živim tu gdje živim, jer tu je moja obilježenost vječna, ona je postala moja priroda». Opsesivno vezan za iskustvo zla «koje je osjetio na vlastitoj koži», toj je temi posvetio život, i do te je mjere za njega to bilo konstituitivno da je rekao kako se o Židovima može govoriti i bez spominjanja Auschwitza, samo što je to bezvrijedno i nema smisla: pogotovo ne za njega koji sve izvodi iz Auschwitza, a naročito svoje židovstvo-«za mene Auschwitz znači više nego hasidizam, on je moj živi doživljaj židovstva, a ne religija, s kojom nisam imao nikakvo iskustvo». Kertes se uspio dići do višeg stanja svijesti neophodnoga da bi tekst postao roman. On je u «Čovjeku bez sudbine» onaj koji vidi, kojemu ništa ne promiče. Ti zagrljaji života s onim što ugrožava život, patnja odveć nepodnošljiva da bi stala u riječ, dani su tako da se logorski život kroz ovo kreativno fabuliranje oslobodio samoga sebe i postao nešto što ne pati. Ako u sebi imate sposobnost doživljavanja, ako ste nadahnuti, ako vam je ostalo snage za to, prolaz kroz Kertesovu knjigu biti će autentičan susret vas i besudbinstva.