Riječ demonski od maloprije nije u ovaj tekst upala tek tako. Ako sami ne osjećate prisutnost te sile u dotičnim stvarima, poslušajte što kaže jedan drugi svećenik te nove religije: "Nešto se služi nama da bi stvorilo sebe." Ili se zadubite u obuhvatan odgovor jednog od čarobnjaka iz Silicijske doline na jednostavno pitanje novinara koji ga je intervjuirao. Pitanje je glasilo: "Postoji li Bog?" A odgovor "Još ne." Iz konteksta razgovora jasno je da čarobnjak hoće kazati kako još ne vjeruje u Boga jer ga oni u Silicijskoj dolini nisu još proizveli. U književnosti to je poznato kao parodija. Štoviše, travestija. Izigravanje, a na ruglo. U našem slučaju, travestiji je podvrgnut autentični religijski duh. Stvor hoće biti stvoritelj. A svi znamo tko to radi. Srednji vijek govorio je za njega da je simia Dei, stvorenje koje Boga imitira kao majmun. Umjetna inteligencija, pak, majmun je inteligencije čovječje.
Međutim, umjetna inteligencija i tehnologija općenito tek su dio ove priče. Ja u našoj kulturnoj povijesti prepoznajem tri velike seobe koje su je duboko obilježile. Prvu čine poznate seobe barbarskih naroda od četvrtog do desetog stoljeća. Bila je to čisto zemljopisna, horizontalna i lokalna seoba u kojoj su ljudske mase jedno mjesto zamjenjivale drugim. Druga velika seoba započela je s usponom masovne kulture, što će reći sveopćim trivijaliziranjem kulture. Ona je dovela do toga da profesori, suci, liječnici, znanstvenici i, da, pisci prate reality showove. To je dakle unutarnja seoba, globalna i vertikalna: ljudske mase zamjenjuju jednu duhovnu razinu drugom. Treća seoba je virtualna. Moderne − postmoderne, postpostmoderne, kako već hoćete − mase čovječanstva otiskuju se na put, i izvanjski i unutarnji, iz trodimenzionalnog, stvarnog svijeta duha i tvari u plošni simulakrum načinjen od umjetnih bajtova. Barbarstvo koje bi otišlo još dalje od toga − ne postoji.
Upravo zbog toga naša humanistika, u najširem smislu riječi, propada, i to s takvom brzinom. Nekad je na Zapadu postojalo nešto što se zvalo sedam slobodnih vještina i na njima se zasnivalo klasično zapadno obrazovanje. Sastojale su se od trivijuma i kvadrivijuma. Prvi su činile gramatika, retorika i dijalektika, a drugi aritmetika, geometrija, glazba i astronomija. Trivijum se svladavao prije kvadrivijuma. Uočite da se njegove tri discipline sve odreda tiču jezika. Tek kad ste ovladali jezičnim vještinama idete dalje. Na kraju zapadne civilizacije sedam slobodnih vještina degeneriralo je u travestijski, posthumanistički kvadrivijum (trivijum, koji se bavi samo jezikom, više nije potreban jer u posthumano doba jezik služi samo najbanalnijem komuniciranju) poznat kao STEM, koji čine znanost (shvaćena kao prirodne znanosti, koje, eksperimentalnim putem, prikupljaju fakte koji će biti primjenjivi, u najtrivijalnijem smislu riječi), tehnologija (primjena tih fakata za nešto upotrebljivo, u najtrivijalnijem smislu i te riječi), inženjerstvo (funkcionalna travestija imaginativne kreacije) i matematika (koja više ne poznaje broj kao duhovnu stvarnost, nego isključivo kao praktičnu materijalnost). Upravo zbog toga književni predmeti u našim obrazovnim ustanovama postaju iz dana u dan sve karikaturalniji. Jedna američka sveučilišna profesorica izjavila je nedavno da su ona i njeni kolege uvidjeli da njihovi studenti − književnosti! − ne samo što više ne čitaju književnost, nego da nisu više u stanju svladati ni duže rečenice i malo zahtjevniju sintaksu i neknjiževnih tekstova. No ona je riješila problem: počela je svojim studentima lomiti rečenice u djeliće koje oni jesu u stanju svladati, krateći sve što je predugačko i pojednostavljujući sve što je odveć složeno. Ne govorim sve to da bih joj se narugao. Ali, zaboga, bar sačuvajmo toliko dostojanstva − koje dotična profesorica nije sačuvala − pa nemojmo reći da time ne srozavamo kriterije! Kao što rekoh, ne rugam se ja toj profesorici. Možda njena strategija stvarno jest jedino što nam još preostaje želimo li kako-tako spasiti makar privid književnosti. Na kraju krajeva, jedna majka − pardon, roditelj koji doji − jest tužila svoj školski okrug nakon što je shvatila da njen sin, maturant (!), ne zna pošteno ni čitati ni pisati. Sudac je njenu tužbu proglasio neutemeljenom i donio sljedeću presudu (svjestan sam da ona i dalje zvuči nevjerojatno, ali nju će vam potvrditi i Google, koji je ipak zadnja riječ naše spoznaje): "Škole nemaju zakonsku dužnost da obrazuju. Ako ne postoji zakonska dužnost obrazovanja, ne može biti ni profesionalnog nemara kad obrazovanje zakaže." Kako pak to? E pa sudac je objasnio da svrha obrazovanja ostaje nepoznata. Sudac prizivnoga suda bio je još jasniji: pedagogija vrvi različitim i suprotstavljenim teorijama, zbog čega je nemoguće razumjeti čemu je namijenjeno obrazovanje, a zbog toga je opet nemoguće prozvati dotičnu školu zbog nemara. Usput budi rečeno, dogodilo se to i opet u SAD-u, ali, neka i to bude rečeno tek onako usput, još 1976.
Martin Heidegger, po mnogima najveći filozof dvadesetog stoljeća, a ja dodajem i jedan od najzaslužnijih zapadnih teoretičara književnosti 20. stoljeća, zapisao je i ovo: "Kad liječnik svoje pacijente liječi naopako, njihovi su životi ugroženi. Kad nastavnik interpretira pjesmu na način koji je neprihvatljiv, 'ne dogodi se ništa'. Ali možda bismo se trebali izjašnjavati opreznije: kad netko pjesmu interpretira nevaljano, sve ide dalje kao da se ništa nije dogodilo. Ali onda, jednog lijepog dana, nakon pedeset ili stotinu godina, nešto se ipak dogodi." Da, nešto se i događa. Možda ovo o čemu je ovdje bilo riječi. Nešto što ni Heidegger, ni u svojim najsmjelijim spekulacijama, nije mogao predvidjeti.
Početkom ove, 2026. godine Elon Musk i Sam Altman, otac ChatGPT-a, neovisno jedan o drugom objavili su godinu u kojoj će, prema njihovim očekivanjima, umjetna inteligencija stići do momenta singulariteta. U osnovi to znači da će postati neovisna, da će se njeno daljnje napredovanje u potpunosti oteti ljudskom nadzoru i postati ireverzibilno. Nepovratno. Njihova godina jest: 2026. Ostala su, eto, još nepuna tri mjeseca da se njihovo proročanstvo obistini. A opet, što ako se ono već jest obistinilo? Sve bih rekao da smo se mi nagledali previše američkih znanstveno-fantastičnih spektakala ako moment singulariteta zamišljamo kao nekakvu provalu podivljalih robota iz hangara u kojem su dotad bili uredno nanizani i izlazak na gradske ulice po kojima laserskim hicima kose koga već stignu dok sve ne istrijebe. Sve bih rekao da smo i u dotičnoj sferi prevladali takvu, primitivnu fazu. Umjesto toga, sasvim je moguće da je moment singulariteta već nastupio. Kako uopće i dalje znati što je stvarno a što nije? Kako znati u kojem od svjetova jesmo? Ako preko 50 % svega što postoji na internetu – 80 % kojeg kontrolira tek pet kompanija − više nije stvorio čovjek, nego generirala umjetna inteligencija, nije li možda to jedan od znakova da je ona već ušla u taj moment, pristojno, bez puno buke, baš kao Goetheov ili Bulgakovljev Mefistofeles, u usporedbi s kojima je srednjovjekovni Đavao obična sirovina?
Kad mi moj student povjeri da piše književnost potpomognutu ChatGPT-em, ja ne držim da on zapravo piše književnost. I ne držim da ga moji argumenti mogu uvjeriti. Te argumente nije moguće znanstveno dokazati, nije ih moguće testirati u laboratorijima, pomoći nam, eto, ne može čak ni svemoćna umjetna inteligencija. Ti i njima slični argumenti bili su i ostali stvar čisto ljudskog uvida.
Ljudski jezik izgleda kao književnost kad mu ljudsko biće priđe imaginativno. Baš kao što je svaka umjetnost ono kakvim svijet, stvarnost izgleda priđe li im se ljudski, dakle imaginativno. Sapienti sat. Pametnome dosta.
