Postojano slabljenje zanimanja za humanistiku, za ono što nas prvenstveno čini ljudskim bićima, slabljenje koje se očituje i u sve manjem broju mladih ljudi koji takve studije upisuju, nije toliko problem koliko simptom pravog problema. Simptom je to jedne kulture na umoru, kulture koja umire jer više ne brine o sebi, pa čak ni zbog sebe. Na tom stupnju istinska, imaginativna književnost, takva iza koje stoji čovjek kao pisac, a ispred nje čovjek kao čitatelj − zapravo je potrebnija no ikad! Umjetna inteligencija koja kopira nije konkurencija čovjeku koji kreativno piše; ona mu je neprijatelj. Evo još jednog eksperimenta, puno poučnijeg od prethodnog, i opet s američkih sveučilišta. Eksperiment je pokazao ne samo da je umjetna inteligencija nepouzdana u prepoznavanju tekstova koje je ona generirala, nego i da kao takve daleko češće identificira tekstove koje su napisali strani studenti (u dotičnom istraživanju radilo se uglavnom o kineskim), mada se oni u svom pisanju umjetnom inteligencijom nisu služili. Istraživači su ustanovili da je umjetna inteligencija tako "zaključila" zato što je engleski jezik inozemnih studenata daleko biraniji, bogatiji, rječitiji (tim je studentima bilo stalo do toga da dokažu svoju jezičnu kompetenciju) od osiromašenog engleskog uzetog zdravo za gotovo, engleskog kakvim se služe domaći, američki studenti. Postoje i druga istraživanja takve vrste, sva s manje-više istim rezultatima. Ukratko, dakle, umjetna inteligencija je reagirala jer je za nju spisateljski stil neameričkih studenata bio preknjiževan. Drugim riječima, umjetna inteligencija ne tolerira književnost. Bar ne ljudsku. Kredo je umjetne inteligencije da jedinu legitimnu književnost proizvodi ona, umjetna, surogatska inteligencija, dok čovjek, jedini autentični tvorac književnosti, može pisati jedino u sjeni njene pseudoknjiževnosti. S druge strane, znamo − a senzibilizirani čovjek zna to i bez stručnih istraživanja − da, u svojoj travestiji stvaranja, mašina ne bira najbolju riječ, nego najvjerojatniju. Samim time, sve što u jeziku odstupa od prosjeka − rijetkost, nijansa, osobna intonacija, dakle sve što se tiče stila − postupno blijedi.
"Fenomen umjetne inteligencije", kaže D. C. Schindler, "nije toliko zloupotreba jezika koliko fundamentalna transformacija jezika: zamjenjivanje jezika nečim što izgleda kao 'identična replika' i što naoko vrši manje-više iste funkcije. […] Iz klasične perspektive, jezik je priopćavanje istine. U doba umjetne inteligencije, on je prije svojevrsno procesiranje informacija i proizvodnja ponašanja. I tako, ako čovjeka definiramo kao 'životinju obdarenu jezikom', ne možemo mijenjati narav jezika a da ne promijenimo narav čovjeka." Evo još nešto o načinu na koji veliki jezični modeli generiraju travestije jezika. Prije izvjesnog vremena primijećeno je da velike korporacije povezane s razvojem umjetne inteligencije kupuju goleme količine knjiga. Primijećeno je da je svim tim otkupima zajedničko što su knjige starije (a to danas znači da imaju i tek nekoliko godina) i tematski potpuno nepovezane. Ustanovljeno je da dotične korporacije sve te tone knjiga onda razvezuju, njihove stranice skeniraju, a originale bacaju. To je poznato kao destruktivno skeniranje. Knjige pak trebaju biti napisane prije 2022. jer su se tad pojavili prvi chatbotovi pa su takve knjige čiste od mašinskih tekstova koji su otad preplavili internet. Umjetna inteligencija onda usisava te ogromne količine riječi i njihovih veza te kreće u ovdje već skicirani proces prevođenja ljudskog jezika u mašinsku numeriku, odakle će generirati svoju travestiju jezika, koja treba zamijeniti ljudski original. Neka vam ne promakne da je (i) ovdje na djelu postupak upravo suprotan dotad važećem kao civilizacijskom: knjige se više ne stvaraju, nego rastvaraju, one se više ne uvezuju, nego razvezuju. To, pak, što se radi o travestiji, govori nam da se radi o završnoj fazi jednog obuhvatnijeg procesa. Naime, negacija nikad nije kraj obračuna. Obračun završava tek efektnim karikaturalnim izvrtanjem. Ruganjem koje jest demonska travestija i koje ne mora nužno završiti očitim prerušavanjem kao što je sotonizam u užem smislu. Tako nije dovoljno Krista ubiti; treba ga prethodno okruniti trnovom krunom. Francuskim revolucionarima ne može biti dovoljno oskrnaviti ključnu nacionalnu crkvu, parišku Notre Dame; treba na mjestu njenog oltara instalirati kip božice Razum (Raison je na francuskom ženskog roda). Komunistima ne može biti dovoljno svrgnuti stari režim; Crkvu mora zamijeniti Partija, njene koncile sjednice centralnog komiteta, svece i mučenike narodni heroji, sakramente prijemi u maloljetne saveze i režimske nagrade, a kraljevstvo nebesko u vječnosti srozava se u kraljevstvo zemaljsko u vremenu (više o tome u mom eseju "Uzašašće Boška Buhe", u knjizi U doba vremena). Primijenjeno na našu temu, knjigoborstvo se ne može završiti ni crkvenim ni nacističkim spaljivanjem knjiga (ili, bliže našem vremenu, spaljivanjem Harryja Pottera ili, devedesetih, u novostvorenoj sretnoj hrvatskoj državi, uništavanjem skoro tri milijuna knjiga, tj. 13,8 % ukupnog knjižnog fonda), jer se tu radilo o uništavanju samo nepodobnih knjiga. Ne može se završiti čak ni spaljivanjem svih knjiga, jer jesu knjige, kao u romanu Fahrenheit 451 R. Bradburyja, proslavljenom kroz filmsku verziju F. Truffauta iz 1966. Mora se završiti prividnim povratkom knjige, ali takvim koji će, falsificiranjem same njene suštine, autentičnu knjigu izvrgnuti ruglu. Neka se dakle umjetna inteligencija preždere knjigama stvorenima prirodnom inteligencijom, neka njihove žive, imaginativne riječi satre u mrtve brojke, pa neka ih, pompozno i spektakularno, izbljuje u jezični surogat koji će tvorci originala oduševljeno prigrliti, jer nije privlačan istiniti, nego lakši put!
Proizvodnja riječi − ništa čudno, dakle − danas je veća nego ikad prije u ljudskoj povijesti. Otkad se pojavio ChatGPT − a, podsjećam, govorimo o tek nekoliko godinica − mjesečni broj novih elektronskih knjiga na Amazonu utrostručio se i krajem 2025. iznosio je već tristotinjak tisuća naslova. Deset tisuća naslova dnevno! Banalno je, ali reda radi neka se spomene i da je takva kvantitativna eksplozija praćena kvalitativnom implozijom. Istraživanja su pokazala da autori koji su se pojavili u eri velikih jezičnih modela nesrazmjerno često objavljuju radove slabije kvalitete (mjerene ocjenama već samih čitalaca), dok su autori aktivni i prije pojave tih modela povećali obujam svog rada, ali i dalje stoje iza velikog dijela kvalitetnije produkcije. Kad su istraživači propustili uzorak od oko pedeset tisuća knjiga kroz AI-detektor, ispostavilo se da su za rast broja elektronskih izdanja uglavnom odgovorni autori koji koriste chatbotove. Knjige se, dakle, sijeku da bi ih čitale mašine, a mašine onda pišu knjige za koje nije sigurno da će ih itko pročitati.
Umjetna inteligencija može prestupiti u čisto ljudsku sferu i proizvesti privid riječi, simulakrum jezika, koji će, sasvim moguće, zadovoljiti čak i tankoćutnije čitatelje, ali nema nikakve sumnje da pristajanje na takvu prevaru, laž, i na njeno promicanje, makar po inerciji, malo-pomalo razgriza samu srž kako književnosti tako i samog čitatelja i u konačnici oboje čini suvišnima, zajedno s ljudskim piscem, njihovim jedinim istinskim tvorcem. Ali to i jest cilj četvrte, transhumane revolucije.
Nikako da me prestanu zabavljati ljudi sve brojniji, ljudi u koje spada i sva sila silno obrazovanih, pretpostavlja se onda valjda i pametnih ljudi, a koji su odjednom stali paničariti zbog toga što se razvoj umjetne inteligencije oteo kontroli. Pa naravno da će se oteti kontroli! To je ono što tehnologija neprestano čini. Umjetna inteligencija tek je posljednja, možda i završna, faza modernističkog projekta. Faza koju je spremno dočekao svatko tko razumije narav modernizma i što umjetna inteligencija zapravo jest. Još se ranomoderna zapadna civilizacija ustezala od razvijanja i primjenjivanja tehnologija koje je smatrala potencijalno preopasnima. Lanjski pokušaj da se stavi djelomičan moratorij na unapređivanje umjetne inteligencije propao je, očekivano, "premda" je opsežno istraživanje među stručnjacima aktivno uključenima u njen razvoj pokazalo da više od polovice njih vjeruje kako postoji bar 10 % vjerojatnosti da će sustavi umjetne inteligencije, koji se već i samostalno razvijaju mimo svake ljudske volje, dovesti do istrebljenja ljudske vrste. Prosječni odgovor na očigledno pitanje "Zašto onda radite na tome?" glasio je: "Na nama je odgovornost da taj novi oblik inteligencije uvedemo u svijet." Ali drugačije i ne može biti. Kad mašinu jednom uključite, pa je čak i programirate da sama sebe poboljšava − mašinu više nije moguće isključiti. Ne može je isključiti njen tvorac, fasciniran svojim demonskim stvorom. Veliki Marshall McLuhan još je 50-ih godina 20. st. smislio termin "tehnološki idiotizam". Termin je naprosto dijagnostički, njegova namjera nije da ikog vrijeđa. On opisuje uobičajeno, pasivno vjerovanje da je tehnologija neutralna, sama po sebi ni dobra ni loša, te da je važno jedino kako tehnologiju upotrebljavaš. Ali ne, mašine nisu tek nevine stvarčice kojima se služimo kako već poželimo. A to pogotovo nisu kad su tako privlačne, zavodljive, neodoljive i, bar na površan pogled, čovjekolike kao što su to kompjutor i umjetna inteligencija. Što je tehnologija sofisticiranija, nevidljivi dio njene sante pred našim brodićem neizbježno je veći. Po prvi put u povijesti stvaramo izume čija svrha nije nadoknaditi naše tjelesne ograničenosti, nego reproducirati neke naše moći. Dosad se uvijek radilo o ovakvoj ili onakvoj protezi, ne o mimezi. Ovo više nije puko kvantitativna, nego dubinski kvalitativna intervencija. Ne radi se o razlici o stupnju, nego u vrsti. I nije nas sve to udarilo iz vedra neba, već smo se za sve to pripremali korak po korak, a prije svega televizijom, koja je ponudila alternativnu realnost, realnost kao mimezu stvarnog svijeta, mimezu u koju je iz tog stvarnog svijeta moguće i pobjeći. Ili bar stalno u nju bježati. Netko će sad dobaciti: pa zar nije i književnost mimeza!? Pa, to jest jedna od najmučnijih tema u povijesti teorije književnosti, bar na Zapadu, ali ovdje nam je ključno sljedeće: u mjeri u kojoj književno djelo uopće jest mimeza, ono je imaginativna mimeza, ona aktivno uključuje čitatelja u stvaranje tog alternativnog svijeta, dok televizijsku mimikriju stvarnosti gledatelj samo pasivno troši. S dobrim je razlogom čak i film, pogotovo otkad je od stilizacije počeo prelaziti upravo na doslovno oponašanje, optuživan za pasiviziranje gledatelja. Umjetna inteligencija, dakle, tek je neizbježan finale jedne, s obzirom na faustovski duh modernog čovjeka, neizbježne trke i upravo su ga zato pisci SF-a bili u stanju predvidjeti, imaginativno, kad za njega još nije bilo tehnološke podrške u realnosti. Onima koji su se sad sjetili podići svoj glas protiv ovakvog razvoja umjetne inteligencije Harari poručuje ovako: "Trebali ste reagirati prije deset godina." I crni vrač ima pravo. SF više nije žanr fikcije, nego dokumentaristike. Njegov medij više nisu knjige i filmovi, nego novine.
(Nastavit će se.)