Od umjetničke do umjetne inteligencije[1]
Pred stotinjak godina veliki Paul Valéry ovako je predvidio: "Bliži se vrijeme u kojem mi [svoje klasike] više nećemo razumjeti." Valéry je, eto, vidio dobro. Ali kako je, jadničak, mogao vidjeti i dotle da u toj budućnosti mi svoje klasike nećemo više ni čitati! Da čak ni sveučilišni profesori, čak ni oni na fakultetima humanistike, neće više ni znati grčki, ama ni latinski, a kamoli da bi na njima mogli čitati izvorna književna djela. Da će, dapače, svoje odsjeke klasične filologije zatvarati. One iste odsjeke, dakle, koji su sve te fakultete i iznjedrili. Koji su iznjedrili i samu ideju i praksu zapadnog sveučilišta, pa i samog obrazovanja, kao onoga što doista udjeljuje ili makar razotkriva obraz čovjekov. Umjesto puke obrazine. Čas ovakve, čas onakve. Kako je Valéry mogao vidjeti da će sa studijā engleskog jezika i književnosti nestajati obavezni kolegiji o Shakespeareu? I da će se sve to izvoditi kao nešto samorazumljivo. Kao nešto s čime će se ovako ili onako lako složiti manje-više svatko. A zašto? Pa zato što se ne isplati. Vrlo jednostavno. Zato što je nepojmljivo da bi studije grčkog i latinskog, ili filozofije, jer ih jedva itko upisuje, kao kulturni rezervat od posebnog interesa mogla ako zatreba i u cijelosti uzdržavati upravo država, taj servis civilizacije koju su dotični studiji i stvorili. Da, sad je već nepojmljivo da bi ičiji interes mogao biti ikakav drukčiji do novčani. Kako to kratko i sočno kaže Paul Kingsnorth: "'Zapadu' sve ima cijenu, ali ništa nema vrijednost." (I doista, može li itko zamisliti kako se na bilo kojem sveučilištu bilo koje muslimanske zemlje zatvara studij klasičnog arapskog? Jer se ne isplati (sve da je takvo što u praksi i moguće). Ili bilo gdje u Indiji studij sanskrta? Ali, to jesu civilizacije koje drže do svog identiteta, civilizacije koje svoju tradiciju, a to će reći same sebe, ne mrze.)
Možda ste čuli za teorem o beskonačnom majmunu. Dajte majmunu pisaću mašinu[2]. Pokažite mu, ako uopće jest potrebno, kako da udara po tipkama. Pod pretpostavkom da majmun raspolaže još i beskonačnim vremenom, gotovo je sigurno da će prije ili poslije on otipkati ne samo Hamleta, Kralja Leara ili Oluju, nego i sabrana djela Williama Shakespearea.
Što se to dogodilo s nama? I kada točno? No, duga je to, vrlo duga priča, ali ovdje nam je ključno uvidjeti da negdje na svom povijesnom putu mi jesmo stigli do točke u kojoj se naše mehanicističko reduciranje čuda koje nazivamo svijetom na unaprijed zgotovljene zakone i formule osjetilo dovoljno samopouzdanim da čudu koje nazivamo književnošću dodijeli, pored čovjeka, još jedno moguće ishodište: slučaj. Književnost je dakle umjetnost riječi − i tišinā između riječi − iza koje stoje imaginativna[3] prožetost i predan rad ljudske jedinke, ali može, eto, biti i nuspojava nasumičnog majmuniranja upravo jednog majmuna, ili pak − podjednako neizbježno − puke mašine (o čemu više u nastavku). Otuđiti se do te mjere od uvida u jedinstvenu moć imaginacije, pa vjeru u nju zamijeniti vjerom u ono što nazivamo zakonom vjerojatnosti − na sebi svojstven morbidan način jest nešto krajnje fascinantno! Primijetimo ovdje još nešto. Ako majmun ima pred sobom pisaću mašinu i beskonačno vrijeme, i ako toliko vjerujemo u zakon vjerojatnosti, majmun prije ili poslije neće gotovo sigurno ispisati samo kompletnog Shakespearea, nego i bilo što drugo. Ispisat će zapravo sve! Ako išta dokazuje, teorem o beskonačnom majmunu ne dokazuje moć majmuna da stvara književnost, nego tek načelnu mogućnost da se unutar domene totaliziranog zakona vjerojatnosti potrefi i ona, književnost. Poanta je da dotični teorem ne negira izuzetnost književnosti; on samo afirmira sveprimjenjivost zakona vjerojatnosti. I naše vjere u njega.
Zamislite sad da bacate kocku. Kolika je vjerojatnost da ćete dobiti šesticu? Jedan prema šest, naravno. A sad zamislite da kocku bacate već satima. I svaki svakcati put ispadne šestica. I sad kocku bacate već milijarditi put. Kolika je vjerojatnost da ćete dobiti šesticu? Pod pretpostavkom da kocka nije deformirana na način koji pogoduje šestici, naš moderni matematičar nema druge no odgovoriti: jedan prema šest. Pitam i opet: što nam se to dogodilo? Da, jasno je meni da više ne vjerujemo u nekakvog Boga i Njegova čudesa, jer smo toliko pametniji od svih svojih predaka zajedno, kao i od svih naših suvremenika po drugim civilizacijama, i još svih njihovih predaka zajedno. Ali ipak, zar naša vjera u slučajnost kao uzrok tolike jednoobraznosti nije još nevjerojatnija? Na kraju krajeva, mi, moderni, tvrdimo da je tako nastao i čitav svemir. I još sam život u njemu. A to je usput, unutar tog svemira i života u njemu, još i način na koji može nastati i književnost. Ali i ne mora. Jer, ruku na srce, sasvim je moguće i čovječanstvo bez književnosti.
I eto još jedne groteskne zablude! Vjerovati da je moguće čovječanstvo bez književnosti znači ne razumjeti ništa o samoj biti književnosti, i čovjeka. Ne postoji, nikad nije postojala i nikad ni neće postojati ljudska zajednica bez književnosti, i to i epske i lirske. A ne postoji, nikad nije postojala i nikad ni neće postojati zato što takva ljudska zajednica nije moguća. Biti čovjek znači služiti se jezikom, a služiti se jezikom znači stvarati prije svega književnost, kao prostor slobode i neodoljivi sublimat svakog jezika. Ne postoji nekakvo nejezično, neknjiževno ljudsko biće. Pjevanje pjesama i pripovijedanje priča izražavaju samu srž čovještva i čovjekovanja. Ljudsko biće potvrđuje i artikulira svoje čovještvo otvaranjem usta. Svaki napad na književnost, dakle, napad je na samog čovjeka. Nikakvo čudo onda što potkopavanje književnosti sve ovo vrijeme ide ruku pod ruku s trijumfalnim napredovanjem onoga što je čista suprotnost čovjeku: mašine. Razmotrimo nakratko neke od momenata te priče.
Istraživanja, kao prvo, pokazuju da je naš mozak bio daleko aktivniji kad je čitao tekstove napisane kako su se oni isprva pisali: bez razmaka između riječi, bez interpunkcije, bez reda riječi zadanog u mjeri u kojoj već dugo jest zadan. Čitanje naglas olakšavalo je njihovo razumijevanje, ali je pružalo i mogućnost da se uživa u osluškivanju sve te siline metričkih i naglasnih obrazaca. Nakon takozvanog izuma tiska nije trebalo čekati dugo da se oglase i Crkva i intelektualci i političari, zajedničkom jadikovkom nad sve većom kvantitetom i sve manjom kvalitetom novih tekstova, koji su za sobom povlačili i sve veći broj korisnika. (Neka vam ne promakne da su to sve pomaci koje mi normalno smatramo pozitivnima. Oni su dio onoga što tako naivno nazivamo progresom.) Početkom 50-ih 20. stoljeća, pak, Lee de Forest, praktički otac radijskog emitiranja, već izražava ozbiljne sumnje u blagodatnost vlastitog izuma i plače kad vidi koliko su mediji postali nemoralni i banalni. (Usput budi rečeno, de Forest je predvidio i to da će daljnji razvoj medija dovesti do mentalne kontrole i intervencija.) Ipak, sve je to još uvijek bila dječja igra: na pomolu je bila televizija. Sve su to izumi koji su modificirali način na koji percipiramo i obrađujemo stvarnost, uključujući i same sebe, uključujući i način na koji čitamo i pročitano procesiramo. Ali približimo se današnjem trenutku.
Istraživanja nam kažu još nešto: skrolanje i klikanje uzduž i poprijeko elektronskog dokumenta podrazumijevaju fizičku aktivnost i osjetilne podražaje koji se još i kako razlikuju od onoga što se u nama odigrava dok se probijamo kroz fizičke listove knjige. Uz to, kognitivni čin čitanja blisko je povezan s dodirom. Hiperlinkovi nemaju veze s dobrim starim fusnotama i, pokazuje se, u većini slučajeva izazivaju tek daljnje odvraćanje pažnje. Pretraživanje internetskih tekstova mrvi tekstove kao cjeline (kao da nismo već dovoljno razmrvljeni) i fokusira se tek na djeliće koje tražimo. Treba modificirati i onu staru, sad već optimističku izreku ne vidjeti šumu od drveća: mi više ne vidimo ni drveće, već samo grančice i listove. Za razliku od prvih online izdanja, koja su nastojala oponašati tradicionalna, papirnata, sad imamo tiskana izdanja koja se toliko trude imitirati elektronska: članci se krate, sve vrvi sažecima, blurbovima, naslovima i podnaslovima, bojama i još kojekakvim vizualnim "pripomoćima".
Takve stvari ne mogu a da se ne odraze i na to kako pišemo, uključujući književnost. Godine 2001. nekoliko mlađih Japanki dalo se na pisanje priča. Na mobitelu. Bili su to lanci porukica, koje bi one onda postavile na Internet kao cjelovite romane. Ti mobitelski romani, kako su nazvani (cell phone novels), ubrzo su privukli pozornost izdavača koji su ih počeli objavljivati kao tradicionalne knjige. Među japanskim romanesknim bestselerima godine 2007. tri su bila mobitelski romani. Utječe li dotični spisateljski medij na pisanje? Pa naravno da utječe! Promijenila se forma romana (a ja sam od onih koji se još nisu umorili od neprestanog ponavljanja da umjetnost čini prije svega forma, ne sadržaj): mobitelski romani uglavnom su ljubavne priče skrojene od kratkih rečenica, minimalnog zapleta, plošnih likova, poglavlja se mahom sastoje od sedamdeset do sto riječi, jer mobitel upravo tako limitira broj znakova u poruci (naša bi poglavlja onda bila valjda još i puno kraća, budući da imamo čisto fonetsko, ne bar djelomice ideogramsko pismo).
Općenito možemo očekivati da će buduća književnost biti sve prilagođenija potrebama grupa i grupica (groupiness), to jest da će sve više biti žanrovska (čemu zajedno sa svojim kolegama svjedočim i među vlastitim studentima). Književnost i njena potrošnja fokusirat će se prije svega na osjećaj pripadnosti, ovoj ili onoj skupini − specijaliziranoj, naravno − a ne na produbljivanje vlastitih uvida i senzibiliteta, izazivanje estetskog užitka ili makar ozbiljnije zabave. To ukratko znači da će se odista književni obziri sve više povlačiti pred onim društvenim, ma koliko ovi bili tek autistički. Trebamo očekivati da će se elementi kao što su spisateljsko majstorstvo, stilska virtuoznost ili formalni eksperiment sve više žrtvovati razvodnjenom i zato lako pristupačnom pisanju. Nedavno sam pročitao rečenicu koja to iskazuje krajnje jasno: "Pisanje će služiti ćaskanju napismeno." Senzibilizirani, posvećeni čitatelji tvorit će svoju zajednicu, nasuprotnu i sve sitniju, koja će kulturu vraćati njenim počecima, s tom napadnom razlikom što se ta manjina više neće doživljavati kao kulturna elita, nego tek kao nakaradna družbica čudaka.
Istraživanja nam nadalje poručuju da upotreba interneta može unaprijediti moždane funkcije, baš kao i križaljke, na primjer. Problem, međutim, nastaje kad taj modus postane primarnim modusom mišljenja. Dođe li do toga, slabi moć dubinskog usvajanja nove građe i dubinskog mišljenja. Višestruko je potvrđeno da linearno čitanje pogoduje razumijevanju pročitanog daleko više no čitanje s pomoću hiperlinkova koji neprestano iznose u prvi plan određene točke u tekstu, zbog čega kroz tekst i neprestano skakućemo. Sad znamo da elektronski tekst u pravilu ne čitamo linearno, nego da ga skeniramo, manje-više u obliku slova F: oči nam kliznu niz prva dva-tri retka, onda propadnu, uzdužno se zadrže na još dva-tri retka, da bi onda konačno propale na sam kraj teksta. Kad su jednog od znanstvenika uključenih u to istraživanje pitali "Kako mi onda čitamo na internetu?", njegov je odgovor bio da kraći ne može: "Ne čitamo." I opet, to nije nužno loše u svakom pojedinom slučaju, ali jest katastrofalno metastazira li u naš primarni način čitanja. Razumije se da je to pogotovo katastrofalno kod čitanja književnosti, koje nikad nije počivalo na ganjanju informacija, ikakvog sadržaja, nego na blaženom tonjenju u ljepotu forme. Umjesno je primijećeno da se mi krećemo u smjeru suprotnom od onog na početku civilizacije: iz nekog tko obrađuje njivu osobne spoznaje mi nazadujemo u lovce i sakupljače sred elektronske prašume podataka. Nije li to onda jedan od sve jasnijih znakova da se krećemo prema kraju civilizacije? Bar naše. Ali i o tome više u nastavku.
Ovo je dorađena integralna verzija teksta koju je autor u skraćenom obliku pročitao u sklopu javnog predavanja u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula dana 6. 10. 2026. ↑
Umjesto domaće, ali za ovaj tekst nedostatne, riječi stroj, u tekstu se dosljedno upotrebljava daleko sugestivnija mašina, kod koje već i sama praindoevropska etimologija upućuje na moć. ↑
Imaginacija se ovdje ne upotrebljava kao razgovorni sinonim za maštu, nego, na tragu časne tradicije, u tehničkom značenju organa koji čovjeku omogućava intuitivni božanski uvid i stvaranje u duhu tog uvida. ↑