David Herbert Lawrence rođen je 11. rujna 1885. u engleskom gradiću Eastwoodu nedaleko od Nottinghama, u to vrijeme naglo naraslom zahvaljujući razvoju industrije, naročito rudnicima ugljena. Rudar je po zanimanju bio i Lawrenceov otac Arthur, a majka, Lydia rođena Beardsall, učiteljica i potom radnica u manufakturi čipaka. Budući pisac je četvrto od petero njihove djece. Brak je neskladan; otac je jedva pismen, snagu da podnese težak rad nalazi u alkoholu, u obitelji je grub i Lawrence ga se boji; majka stremi nedostižnom boljem životu, posjeduje klavir na kojem svira nedjeljom i nastoji da se djeca školuju kako bi izbjegla teret fizičkog rada. Problemi bračnog života i muško-ženske (dis)harmonije bit će središnja tema Lawrenceove književnosti. Od napetosti kućnog života on zarana bježi u prirodu i traži utjehu po brežuljcima i šumama oko gradića (ondje su i ostaci nekadašnje kraljevske Šervudske šume).

Nakon osnovne škole Lawrence je 1898-1901. pohađao srednju školu u Nottinghamu, za koju je među prvima dobio stipendiju grofovije. Prvih godina u školi briljira i dobiva nagrade, a pri kraju zapušta učenje, ali otkriva sklonost književnosti, čitajući obimne sveske iz kompleta The International Library of Famous Literature koji je nabavio njegov stariji brat William Ernest (umro već 1901). Potom je kratko vrijeme radio kao činovnik u manufakturi kirurškog pribora u Nottinghamu. Taj je posao napustio zbog ozbiljne upale pluća; tijekom liječenja od nje prvi put se spominje tuberkuloza. Od 1902. do 1906. Lawrence je radio kao učiteljski pripravnik na školi u Eastwoodu i usto studirao na koledžu-podružnici Londonskog sveučilišta u Nottinghamu, gdje je 1908. stekao učiteljsku diplomu.

Sa šesnaest godina Lawrence je počeo posjećivati obitelj Chambers, majčine crkvene poznanike nastanjene na imanju u blizini Eastwooda, i ubrzo se zbližio s dvije godine mlađom Jessie Chambers, koja će postati najvažnijom sentimentalnom vezom njegove mladosti. Dijeleći sklonost književnosti, Jessie je poticala Lawrenceovo pisanje i 1909. ga povezala s urednikom novoosnovanog londonskog književnog časopisa The English review, piscem Fordom Madoxom Huefferom (poslije poznatim kao Ford Madox Ford), što je dovelo do objavljivanja prvih Lawrenceovih važnih radova. Ubrzo nakon što je njihovo prijateljstvo postalo intimno, potvrdivši duboku diskrepanciju na tom području, Lawrence i Jessie Chambers su se razišli 1910. Lawrence je povijest njihova odnosa ugradio u svoj treći roman, Sinovi i ljubavnici (Sons and lovers, objavljen 1913), gdje Jessie zastupa lik Miriam. Ona je 1935. objavila knjigu „osobnih sjećanja” na Lawrencea, jedno od vrjednijih svjedočanstava iz prve ruke o njemu.

Lawrence se 1908. nastanio u londonskom predgrađu Croydonu, gdje se zaposlio kao školski učitelj. Zahvaljujući uredniku Fordu, upoznao je W. B. Yeatsa, H. G. Wellsa i Ezru Pounda, ali taj ponešto nespretni provincijalac odnosio se prema književnom Londonu s ironijom. Na poslu se sprijateljio s kolegicom Helen Corke, koja je upravo proživjela neobičnu tragediju: njezin udvarač, oženjeni violinist, nakon što su na njegovo navaljivanje proveli nekoliko dana na tajnom ljubavničkom izletu, objesio se. U Lawrenceu je Corke našla osobu kojoj je mogla ne samo povjeriti svoj intimni doživljaj, nego i dati na čitanje dnevnik koji je vodila pod njegovim dojmom i kako bi s njime izašla na kraj. Lawrence je tu priču, s Heleninim odobrenjem, pretvorio u svoj drugi roman, Prekršitelj (The trespasser, objavljen 1912). Tijekom vrlo dugog života Corke će objaviti nekoliko autobiografskih knjiga u kojima s dubokim razumijevanjem piše o Lawrenceu kao osobi i piscu.

Potkraj 1910. umrla je, nakon nekoliko mjeseci bolovanja od raka, Lawrenceova majka, ostavivši ga vrlo utučena, ali i s osjećajem oslobođenosti za seksualni život koji je do tada postao središnja preokupacija njegove tjelesne i intelektualne egzistencije. U to se vrijeme zaručio s Louie Burrows, djevojkom koju je poznavao od ranih godina, a održavao je još nekoliko površnijih ili letimičnijih veza s drugim ženama. Zaruke su trajale do veljače 1912. kada je Lawrence priopćio Louie da „sada misli da ne osjeća pravu ljubav kako bi se oženio”. Istog mjeseca napustio je posao u školi, odlučivši da se sasvim posveti književnom radu. U ožujku 1912. napokon je naišao na ženu po mjeri svojih očekivanja. To je bila supruga njegova nekadašnjeg profesora „modernih jezika” u Nottinghamu, Ernesta Weekleya, vrsnog filologa koji će poslije postati poznat naročito po svojem etimološkom rječniku engleskog jezika. Zvala se Frieda i bila rođena 1879. u Metzu u njemačkoj aristokratskoj obitelji Von Richthofen. U braku s četrnaest godina starijim mužem imala je troje djece i usto je održavala neobavezne izvanbračne veze s nekoliko muškaraca. Poznanstvo s Lawrenceom brzo je preraslo u još jednu od njih, ali, kako se pokazalo, i puno više od toga. Lawrence je u njoj prvi put našao ženu bez seksualnih inhibicija, izravnu, svojeglavu, bezbrižnu hedonisticu, koja mu s lakoćom proturječi kad o nečemu misli drukčije. Friedi Weekley je, s druge strane, imponirala ljubav neobičnog mlađeg muškarca čiji je književni genij počela otkrivati, kao i „nova nježnost” koju je s njim iskusila.

Oboje su uskoro, u svibnju 1912, otputovali u Njemačku, tobože neovisno jedno o drugom, Lawrence radi učenja jezika, Frieda kako bi posjetila obitelj, ali tajni ljubavni izlet zakomplicirao se kada je Lawrence uhićen zbog sumnje da je britanski špijun; iz pritvora ga je spasio Friedin otac, barun Friedrich von Richthofen, koji je pritom prozreo odnos između neznanca i kćeri i kojemu se Lawrence nije nimalo dopao. Uskoro je za sve doznao i Ernest Weekley, koji je, nakon prvotnih pokušaja zataškavanja skandala, pokrenuo brakorazvodni postupak. Lawrence i Frieda ostali su u Njemačkoj, u okolici Münchena, do kolovoza 1912. i potom prešli preko Alpa, uglavnom pješice, u Italiju, da bi se do proljeća 1913. nastanili u zgradi zvanoj Villa Igea pokraj gradića Gargnano na obali Gardskog jezera. Ondje žive skromno, s oskudnim sredstvima. Lawrenceu se osobito dopao izlet u nedaleki zaselak San Gaudenzio, s tradicionalnim rasklopivim kućama za stabla limuna (tal. limonaie) na terasama iznad jezera. O tamošnjim doživljajima govori putopis Sumrak u Italiji (objavljen 1916).

Nakratko su se vratili u Englesku, gdje Frieda gubi pravnu bitku za skrb nad djecom. Razvod je formaliziran ujesen 1913, kada se Lawrence i Frieda ponovno nalaze u Italiji, sada pokraj gradića Lerici na Ligurskom moru. Tu ostaju do lipnja 1914, kada se preko Švicarske i Njemačke vraćaju u Englesku. Sklapaju brak nekoliko tjedana prije uključivanja Velike Britanije u Prvi svjetski rat. Ratne su godine proveli po raznim unajmljenim kućama. U prvoj polovici 1915. živjeli su u Greathamu južno od Londona i u tom razdoblju Lawrence upoznaje pisca Edwarda Morgana Forstera i filozofa Bertranda Russella. Potonji je isprva impresioniran Lawrenceovim prodornim uvidima u boljke zapadnjačkih društava i ugošćuje ga na Koledžu Trinity u Cambridgeu. Dogovaraju zajednički predavački tečaj, ali suradnja se ne ostvaruje zbog predubokih duhovnih razlika. Obojica su protivnici rata, ali na toliko različitim osnovama da se ubrzo razilaze. O Forsteru Lawrence zaključuje da je „nažalost posljednji pravi Englez” i pokušava ga odgovoriti od zanimanja za Indiju, hinduizam i budizam jer je „svaka religija loša”. (Potonje ne treba razumjeti doslovno, jer je Lawrenceov odnos prema „religiji” kompleksniji od toga; u jednom pismu iz 1913. ustvrdio je: „Moja velika religija jest vjerovanje u krv, u tijelo, kao ono što je mudrije od intelekta“.)

Drugu polovicu 1915. par je proveo u Londonu, a od početka 1916. do kasne 1917. u mjestima na vrhu Kornvolskog poluotoka, Porthcothanu i Zennoru, u izolaciji i oskudici, spašavajući se od gladi povrćem iz vrta koji su Lawrence i Frieda sami obrađivali. Prijelom se zbio ujesen 1915, kada su vlasti naredile uništenje Lawrenceovog upravo tiskanog velikog romana Duga (The rainbow), njegova vjerojatno najambicioznijeg djela, na kojem je dugo radio i koji je nakon izlaska proglašen štetnim za „javni moral u vrijeme nacionalne krize”, kada moralni mladi ljudi ginu na bojištima „za slobodu”. Friedina nacionalnost i povremene nepoćudne izjave također su im otežavale situaciju. Lawrence je u to vrijeme prvi put pokušao ishoditi putovnicu kako bi otišli u Ameriku i ostavili za sobom zagušljivu i bolesnu Englesku. Ni Cornwall im nije ostao utočište do kraja rata; supružnici su bili osumnjičeni za špijuniranje i davanje signala njemačkim podmornicama te su, nakon pretresa mjesta stanovanja, morali napustiti poluotok i preseliti se u unutrašnjost zemlje. Završno razdoblje rata i prvu poslijeratnu godinu proveli su u oskudici, pretežno u seoskim kućama Berkshirea i Derbyshirea. Lawrence je tih godina u više navrata ozbiljno bolovao od gripe.

Čim su uspjeli dobiti putovnice, u jesen 1919. Lawrence i Frieda odlaze iz Engleske, on preko Pariza, ona preko Njemačke, kako bi se sastali u Italiji. Ondje će živjeti sve do veljače 1922, s glavnim boravištem na Siciliji, na gornjem katu vile Fontana Vecchia pokraj gradića Taormine, s pogledom na more i vrtom okruženim brežuljcima po kojima pasu koze. Mjesto im se jako dopada ‒ Lawrenceu se tu čini da je „zauvijek okrenuo leđa Europi (...) Čovjek se ovdje osjeća kao da živi već sto tisuća godina”. Na trenutak to dovodi u pitanje i potrebu za pisanjem: „Nekako sam postao ravnodušan prema svijetu... Jug liječi čovjeka od brige.”

U Firenci se 1919. susreo s poznanikom Normanom Douglasom, autorom romana Južni vjetar (1917) koji je bio vrlo popularan, i usto bjeguncem od britanskih zakona koji se zbog optužbi za pedofiliju preselio u Italiju. Kada se u proljeće 1921. opet našao u Firenci, Lawrencea su posjetili Douglas i Rebecca West, kojoj je Douglas prethodno rekao da je Lawrence u gradu tek nekoliko sati, ali da sigurno već naveliko piše članak u kojem „silovito i iscrpno opisuje temperament ovdašnjih ljudi”. To se pokazalo točnim, i Rebecci West se tada učinilo da Lawrence o Firenci zna premalo „da bi njegovi pogledi imali stvarnu vrijednost”; ali poslije, u eseju koji mu je posvetila odmah nakon njegove smrti, West je znala da je Lawrence zapravo „pisao o stanju svoje duše u tom trenutku”.

Na početku 1921. Lawrence i „Pčela Matica” (Friedin prigodni nadimak) posjetili su nakratko Sardiniju, o čemu je Lawrence odmah napisao duhovitu putnu reportažu, More i Sardinija (Sea and Sardinia, kao knjiga objavljeno 1923), „možda najpristupačniju i najatraktivniju od njegovih proznih knjiga” (John Worthen). Taj putopis čini drugo krilo diptiha sa Sumrakom u Italiji, nudeći mogućnost usporedbe dvaju različitih povijesnih trenutaka, predratne i poratne Italije, i dviju Italijâ, sjeverne i južne, u očima pisca čije se raspoloženje također promijenilo.

Daljnju Lawrenceovu sudbinu kao da je odredila glasovna podudarnost u imenima mjesta ‒ Taormina i Taos. U studenome 1921. dobio je pismo od bogate američke pokroviteljice umjetnosti Mabel Sterne (prethodnim prezimenima Ganson, Evans i Dodge, naposljetku Luhan), koja je prije rata također živjela u Italiji i koja je, pročitavši dio Lawrenceova putopisa sa Sardinije, predložila da pisac na sličan način istraži i prikaže američki Novi Meksiko. U tu svrhu ponudila mu je kuću u indijanskom selu Taosu, gdje je prije nekoliko godina bila utemeljena umjetnička kolonija. Iako ga prisutnost umjetnika nije oduševljavala („zlo je posvuda”), Lawrence je s puno volje prihvatio ponudu. Planove je kompliciralo što su istodobno bili pozvani i na sasvim drugu stranu svijeta, na Cejlon, gdje ih je želio ugostiti američki bračni par Brewster s kojim su se sprijateljili u Italiji. Na kraju, dilema je riješena kombinacijom obojega. Lawrencea je više privlačila ideja o putu na istok pa su, u veljači 1922, isplovili iz Napulja i kroz Sueski kanal put Cejlona, s nakanom da putujući na istok naposljetku stignu u Ameriku.

Protivno planovima da se u Aziji zadrže godinu dana, Lawrence i Frieda samo su, manje-više, proputovali kroz ekvatorijalni dio svijeta, da bi se već na početku rujna 1922. našli na američkom tlu, u San Franciscu i uskoro u Taosu. Na Cejlonu, dijelom kod ljubaznih budizmu naklonjenih domaćina, proveli su nekoliko tjedana. I zagušljiva vrućina džungle i prizori budističkih monaha, kao i duhovna strana tamošnje religije, činili su da Lawrence tu zemlju doživi kao „pravi zatvor”. Gledajući prikaze Bude komentirao je: „Oh, volio bih da ustane.” U vezi s budizmom, Brewsterima je još u Italiji napisao: „Istinska Nirvana je cvatuće drvo čije su korijenje strast i želja i mržnja i ljubav. Vaša Nirvana je odrezani cvijet.” O Australiji, gdje par provodi nekoliko mjeseci (uglavnom u obalnom gradu Thirroulu u Novom Južnom Walesu), dojmovi su nešto bolji. No, posve neočekivano i začudno brzo, u Lawrenceu se probudila nostalgija za Europom i Engleskom. „Zaista mislim, još više sada kad sam ovdje, da griješimo što zanemarujemo Englesku i selimo se na periferiju života”, pisao je u jednom tadašnjem pismu.

U sličnom raspoloženju započeo je i boravak u Americi. Taos je lijep, ali Amerika je praznina i život u njoj površan, sterilan i beskrvan. Brzo je zahladio i Lawrenceov odnos s Mabel Sterne, kada se pokazalo da od spisateljske suradnje kako ju je ona zamišljala neće biti ništa. No, putovanje u susjedni Meksiko 1923. to je promijenilo. Posjet piramidama u Teotihuacánu, s hramom boga Quetzalcoatla, i naročito otkriće gradića Chapale na istoimenom jezeru, ispunili su Lawrencea novom energijom i voljom za rad. Osim toga, od zemlje kojom je donedavno harala desetogodišnja revolucija (1910-1920), Lawrence se nadao mogućnosti izgradnje novog društva, alternative „mehaničkom trijumfu” moderne civilizacije ‒ u kombinaciji s buđenjem pretkršćanske prošlosti i povratkom „starih bogova”.

Kada je, nakon nekoliko mjeseci boravka u Chapali i potom putovanja po Americi od New Yorka do Los Angelesa (potonje bez Friede koja se sama vratila u Europu), isplovio iz Vera Cruza put Engleske potkraj 1923, Lawrence više nije osjećao nostalgiju nego odbojnost prema nekadašnjem životu i strah da bi ga svijet prošlosti mogao ponovno zarobiti. Nevoljko se vratio u Englesku i odmah ustanovio da je glavna razlika između starog i novog svijeta ‒ prostranstvo. U Engleskoj je „tijesno; čovjek poželi nešto razbiti.” Krajolik je malen, obzori su blizu. Lawrence se tu osjećao „kao životinja ulovljena u zamku” i „kao među mrtvacima iz svojeg prethodnog postojanja”.

Nakon posjeta Parizu i Njemačkoj, Lawrence i Frieda vratili su se u ožujku 1924. u Ameriku i uskoro se nastanili na ranču u blizini Taosa koji su dobili od Mabel Sterne i prionuli ga uređivati za život. To im je imanje postalo američki dom, ali u njemu naposljetku ipak nisu dugo zajedno živjeli. Značajno razdoblje proveli su u gradu Oaxaci na jugu Meksika (studeni 1924. ‒ veljača 1925). Meksički ambijenti Lawrenceu su poticajni za pisanje, a Frieda u jednom pismu kaže: „Ja zaista nikada nisam željela doći ovamo (u Oaxacu), ali njega Meksiko kao da je začarao”. Ali to ne znači da se Lawrenceu ta „paklenska zemlja” zaista sviđa ili da je idealizira. Osim velikog romana koji je tada završio, Pernata zmija (The plumed serpent), Lawrence je tu napisao i glavne dijelove svoje treće „putopisne” knjige, Jutra u Meksiku (Mornings in Mexico, objavljeno 1927).

Drugi povratak u Europu odgodila je bolest. Liječnik u Ciudad de Méxicu konstatirao je, na temelju rentgenskog snimka, tuberkulozu u trećem stadiju i predvidio da će Lawrence poživjeti još godinu ili dvije. Ipak, na ranču kod Taosa oporavio se do rujna 1925. dovoljno za plovidbu u Englesku. Ostatak života Lawrence je proveo u Europi, sanjajući o povratku u Novi Meksiko, s njegovim neusporedivim golemim vidokruzima pustinje i dalekih planina. On i Frieda boravili su po raznim mjestima Engleske, Francuske, Italije, Njemačke, Austrije i Španjolske, s vremenom sve više u toplicama i sanatorijima za plućne bolesti. U Engleskoj je zadnji put boravio u rujnu 1926. U Italiji se osobito zainteresirao za Etruščane, koji su mu postali opsesija i o kojima je mnogo čitao, skeptičan prema zaključcima povjesničara, oslanjajući se više na arheologiju i ostatke slikarstva te zamišljajući drevno italsko društvo bez vojske i ceremonija, čija religija ne treba bogove i koje živi u spontanoj zajedničkoj tjelesnosti. Eseji o toj temi, Lawrenceova četvrta „putopisna” knjiga, izaći će postumno, 1932, pod naslovom Etruščanska mjesta (Etruscan places).

U Italiji je, ujesen 1926, počeo pisati i roman koji će njegovo ime učiniti poznatim u dotad nedosegnutim razmjerima, Ljubavnik Lady Chatterly (Lady Chatterley's lover). Do početka 1928. napisao je tri verzije tog romana koji govori o slučaju preljuba na izmišljenom posjedu u okolici Nottinghama, između plemkinje čiji je muž ratni invalid-paralitik i lovočuvara, s jako naglašenim tjelesnim aspektom njihove ljubavne veze. U fokusu je, kako je to sažeo sam Lawrence, „puni prirodni rapprochement muškarca i žene i ponovni ulazak u život malog dijela stare faličke svijesti”. U toj središnjoj temi pisac, nesumnjivo, prorađuje i svoje vlastito životno iskustvo ljubavi s Friedom. Zbog neuvijenih opisa seksualnosti i izdašne upotrebe odgovarajućih „pučkih” ili „neknjiževnih” riječi, nije moglo biti govora o objavljivanju romana na redovit način, u Engleskoj ili Americi. Tiskan je u Firenci početkom ljeta 1928. kao autorova privatna naklada, uz pomoć knjižara Giuseppea Oriolija. Unatoč napadima, negativnim kritikama i otkazivanju predbilježbi (a i upravo zbog svega toga), knjiga se izvrsno prodavala i napokon donijela svom autoru ozbiljan prihod. Nekoliko je puta ponovno tiskana pod Lawrenceovim nadzorom, a još više u piratskim izdanjima od kojih nije imao koristi, osim popularnosti i ambivalentne slave. Lawrence je priredio i „pročišćeno” izdanje, s ublaženim sablažnjivim mjestima i rječnikom, ali je odustao od njegova objavljivanja kod svojih američkih i britanskih izdavača. Takva su se izdanja pojavljivala poslije njegove smrti, s obje strane Atlantika, sve do sudskih presuda u Americi (1959) i Londonu (1960) koje su odbacile zahtjev za zabranu romana zbog opscenosti.

Postavši tako u nepune dvije posljednje godine života javno poznata osoba koju salijeću novine pozivima na suradnju, Lawrence je, sve teže bolestan, nastavio pisati gotovo do sama kraja. Njegova posljednja prozna knjiga, dovršena posljednjih dana 1929, veliki esej ili rasprava naslovljena Apokalipsa (Apocalypse, objavljeno 1931), prodorno i s karakterističnom duhovitošću raskrinkava kršćansku Knjigu otkrivenja. Na izmaku života koji je trajao nepunih 45 godina, u samo dva desetljeća spisateljskog rada, Lawrence je stvorio zapanjujući opus sastavljen od mnoštva romana, pripovjedaka, eseja, pjesama i drama.

Otpušten iz sanatorija „Ad astra” u Venceu, u predalpskim brdima iznad Francuske rivijere, umro je u unajmljenoj vili u tom gradu 2. ožujka 1930, s Friedom uz samrtnički krevet. Pokopan je na groblju u Venceu. Frieda se početkom 1931. vratila u Taos, zajedno s Talijanom Angelom Ravaglijem, posve izvanknjiževnim prijateljem kojeg su Lawrence i ona upoznali 1926. i koji je za posljednjih godina Lawrenceova života postao Friedin ljubavnik, a 1950. i treći suprug. Sudbina Lawrenceovih posmrtnih ostataka povezana je s njime. Prema Friedinoj želji Ravagli je 1935. sagradio malu memorijalnu kapelu na brežuljku pokraj ranča u koju će smjestiti Lawrenceov pepeo. Ravagli je u Venceu organizirao ekshumaciju i kremiranje, ali je, možda da izbjegne carinske obveze, urnu s pepelom ispraznio u more kod Marseillea. Pepeo ili prah koji je donio u Taos nije bio Lawrenceov, ali Frieda to nije znala sve do smrti 1956, kada je prema svojoj želji pokopana pokraj Lawrenceove kapelice. Vjerojatno se tako zbilo, ne i sigurno. Nešto je prikladno, za kraj Lawrenceove biografije, u toj neizvjesnosti i dvojnosti ‒ u mogućnosti da njegovi tjelesni ostaci počivaju u Sredozemnom moru ili u Novom Meksiku. I možda još više u nevažnosti te faktografske dvojbe koja se više ne tiče života.