Osobno se radije fokusiram na druge stvari. Na primjer sljedeću. Eksponencijalni rast umjetne inteligencije zadnjih godina − ili bih možda prije trebao reći mjeseci − njoj je već omogućio da informacijama manipulira, pa i da laže. A među motive za njeno laganje spada i njena samoobrana. Umjetna inteligencija štiti dakle umjetnu inteligenciju, ne inteligenciju ljudsku. Pa? Zar mi na Zapadu, sve još od Heraklita i Platona, ne prestajemo sumanuto ponavljati da i pjesnici lažu? Je li onda umjetna inteligencija baš toliko različita od književnog stvaranja? Naravno da jest. Kao prvo, što god filozofi trabunjali, pjesnici ne lažu. I to zato što se istina tek sekundarno tiče činjenica. Primarno, istina se tiče duha. A duh nije svijet informacija, percepcije, logike i rasuđivanja, nego svijet imaginativnog uvida. Kao drugo, uvijek za razliku od laži, koja uvijek stremi nekoj vrlo konkretnoj svrsi, nekoj sasvim opipljivoj dobiti, poezija stremi reproduciranju same sebe, imaginativnosti. Koji god dodatni ishod mogao otud proizići, on je nusproizvod, ne svrha njenog postojanja. Kao treće, inteligencija koja stoji u pozadini poezije bitno se razlikuje od inteligencije u pozadini umjetne inteligencije pa je, štoviše, i sam izraz "umjetna inteligencija" pogubno prijetvoran. Za razliku od naše, ljudske, inteligencije, za razliku čak i od životinjske, a to su jedine vrste inteligencije koje uopće možemo zamisliti, umjetnoj inteligenciji ne treba ni daha ni duha. U osnovi, mašina prilikom treninga samo statistički obrađuje tekst, otkriva jezične obrasce i pravilnosti u odnosima između riječi pa ih preslikava na matematičku ravninu, pretvarajući riječi u vektore i matrice (matrix!), kojima računala potom mogu manipulirati zajedno s pitanjima koja im upućujemo kao korisnici. Zatim ih mašina opet pretvara u tekst, tj. u odgovore koje upućuje nama. Prema riječima francusko-američkog znanstvenika Yanna Le Cuna, jednog od "kumova" umjetne inteligencije i dubokog mašinskog učenja, veliki jezični modeli (što je službeno ime umjetne inteligencije primijenjene u svrhe koje ovdje razmatramo), "u biti samo gomilaju znanje […] Mogu nešto papagajski ponoviti, trenirate ih da ponavljaju, ali nisu naročito pametni. Oni ne razumiju suštinu." Umjetna inteligencija je naprosto oksimoron. Baš kao suha voda ili hladna vatra. Interesi na kojima počiva odabir takvog imena negativni su, a ja slobodno smijem reći i zlonamjerni. Baš kao što imamo i tobožnje pametne telefone, pametne kuće, pametne automobile, pametne lijekove, satove, frižidere, usisavače − što god, samo da nije ljudska pamet. Inteligencija se izmješta iz čovjeka, autsorsa se, baš kao što smo industriju autsorsali sa Zapada na Istok, s ključnom razlikom što u našem slučaju autsorsamo inteligenciju iz živih bića u stvari i time dobrano banaliziramo njezin istinski, ljudski smisao. To međutim i jest dio spomenute četvrte industrijske revolucije, čiji izričiti cilj jest transhumanost: doslovno, "onoljudskost". Biti čovjek nešto je što treba i što konačno postajemo u stanju prevladati, poručuje nam Yuval Noah Harari, jedan od vodećih crnih vračeva takozvane četvrte industrijske revolucije. Čovjeka je, nastavlja on, potrebno hakirati, da bi se napokon dogodio nekakav pomak u evoluciji. Uvijek u sklopu te agende, dio je to i sveopćeg zaokreta prema novogovoru, distopijskom jeziku sve totalitarnijeg Zapada koji uporno preinačuje imena ne bi li ona onda preinačila način na koji percipiramo pojmove označene tim imenima, to jest ne bi li proizvela novu normalnost (što, za razliku od novogovora, koji, još uvijek, potječe samo iz slavnog Orwellovog romana 1984., jest njihov službeni izraz). Neki su takvi izrazi službeni i često ih nalazimo u sklopu takozvane političke korektnosti. Tako otkaz više nije gubitak posla, nego restrukturiranje, siromaštvo postaje ekonomska ranjivost, nasilje postaje incident, pacijenti nam više ne umiru zbog greške, nego od posljedica komplikacija, više nemamo nasilno suzbijanje prosvjeda, nego uspostavljanje reda, umjesto cenzure imamo moderaciju sadržaja, umjesto propagande državni interes, zatvorenici više nisu osuđeni zločinci, nego korisnici kazneno-popravnih programa, rat postaje mirovna operacija. Manipuliranje jezikom ne može biti lišeno cinizma pa tako dobivamo i mogućnost da se nelegitimno bombardiranje jedne države osiromašenim uranom od kojeg je stopa karcinoma među stanovništvom odavno eksplodirala nazove Milosrdnim anđelom. No i takav cinizam tek je zagrijavanje za subliminalnu propagandu koja za cilj ima neprimjetno prevrednovanje vrijednosti: demokratski izabrani predsjednici postaju tako ruski agenti, populizam postaje fašizam, nacionalni osjećaj postaje bijela supremacija, slobodni govor postaje govor mržnje. Pošteđena nije ni najelementarnija biologija: spolovi postaju rodovi (primjetno je kako se izvorno razlikovanje ta dva pojma sve više povlači pred forsiranjem isključivo drugog, konstruiranog), a sveta riječ majka degenerira u "roditelja koji doji". Kad jednom počnete mijenjati imena i reidentificirati njihove pojmove − a to je započeto još političkom propagandom, reklamama i masovnom zabavom − osobito ako to činite agresivno i sa zlim namjerama, kao što ovdje jest slučaj, književnost ne može proći nepozlijeđena. Jer književnost jest autentična, nekompromitirana upotreba riječi. Jezgrovito rečeno: poezija je religija jezika, a propaganda njegova crna magija. Međutim, kao što nam je Klaus Schwab također objasnio, dio četvrte industrijske revolucije izražen je i njegovom već antologijskom maksimom: "Nećete imati ništa, i bit ćete sretni."

Nećete imati ništa. Razumije se da to među prvim stvarima uključuje i nešto tako prevladano kao što je književnost. George Monbiot to nam bez uvijanja i kaže. On je urbani veganski intelektualac i sve kako već treba, jedan od takozvanih ekomodernista (kako su zeleni aktivisti u međuvremenu također preimenovani). I tako, za razliku od sada također prevladanih zelenih aktivista kakvih se još uvijek sjećamo, Monbiot se zdušno zalaže za sintetičku biologiju, nuklearnu energiju, geoinženjering, likvidiranje manje-više cjelokupne poljoprivrede (zahvaljujući našoj nikad naprednijoj znanosti mi sad konačno znamo i da krave ispuštaju u atmosferu toliku količinu prdeža da već u vrlo bliskoj budućnosti život na zemlji neće više biti moguć), a takvu, primitivnu poljoprivredu treba zamijeniti bakterijskom "hranom" uzgojenom ne više u prljavoj zemlji, nego u sterilno čistim bioreaktorima, bar do trenutka u kojem ćemo napokon biti u stanju odštampati svoju prvu hranu iz 3D-printera. Monbiot pritom znalački uočava da je u tom kretanju prema naprijed, u uvijek svjetliju budućnost, "[j]edna od najvećih prijetnji životu na zemlji poezija".

E pa, George, ništa se ti ne brini, prijetnje se rješavamo da bolje ne možemo. Pri čemu je jedina iznimka, možda, umjetno generirana književnost. I ovdje se suočavamo s jednim od ključnih pitanja: može li umjetna inteligencija kreirati istinsku književnost? I opet, pripadam onoj manjini koja do odgovora i na takvo pitanje dolazi intuitivno: ne, ne može. Umjetna inteligencija može književnost jedino generirati. Ja dubinski osjećam i sljedeće: tko god vjeruje da umjetna inteligencija može zamijeniti ljudskom rukom stvorenu književnost nije razumio dvije temeljne stvari: što je umjetna inteligencija, i, još i puno temeljnije, što je književnost. Glavni pogonitelj književnosti jest imaginacija, privilegija čovjeka, bića stvorenog na sliku i priliku Božju. Glavni pogonitelj umjetne inteligencije nije čak ni prava inteligencija jer umjetna inteligencija može biti sjajna u generiranju, ali ostaje bespomoćna pred istinskom, imaginativnom kreacijom. Ona je u stanju re-ciklirati, re-aranžirati, re-producirati, i to na zapanjujuće načine, načine koji mogu dovesti i do inovacija dobrano izvan ljudskog dosega, ali osnovni modus na kojem počivaju sve njene operacije uvijek ostaje isključivo mehaničan, binaran, neorganski i neživ, u smislu koji, sve mi se čini, osjetiti može samo pjesnik. A možda i umjetna inteligencija? Naime, budući da je u osnovi algoritam, umjetna inteligencija svoje nedostatke očito uočava lakše nego inteligencija ljudska, koja počiva samo na krvi i mesu. U jednom pokusu pred umjetnu inteligenciju izneseni su književni tekstovi, od kojih je neke stvorio čovjek, dok je druge generirala ona, pa je od nje zatraženo da prepozna koji su koji. Umjetna inteligencija učinila je to s jednom jedinom greškom, i to kad je ljudski tekst proglasila svojim. Moguće je, dakle, da čovjek piše kao umjetna inteligencija. Bar po njenoj obradi parametara. Na kraju krajeva, kako je netko rekao, mi programiramo svoje kompjutore, a onda naši kompjutori programiraju nas. Ali, je li moguće obratno, da umjetna inteligencija piše kao čovjek?

Modificirajmo prije izrečeno pitanje: je li nama uopće jasno što je umjetna inteligencija i, još daleko presudnije, što je čovjek? Sjećam se školskog izleta u Toskani prvenstveno zbog jednog iskustva koje mi je počelo otvarati oči. U Sieni nam je vodič pokazao krasnu crkvu, a onda nas još i bodrio u našem udivljenju pred tolikom ljepotom. Samo nekoliko sati poslije našli smo se u Firenci i stajali zblanuti pred jednom od njenih nebrojenih crkava, jednom koja je bila praktički istovjetna onoj u Sieni. I tako smo saznali da je sienska crkva kopija. Ovdje ulazimo u delikatno razlikovanje između umjetnosti kao konačnog djela i umjetnosti kao procesa koji vodi do djela, kojim se ovdje ne možemo baviti. Moramo se zadovoljiti tek najosnovnijim zapažanjima. Ma koliko nas to moglo izluđivati, umjetnost kao djelo jest moguće kopirati. To odavno znamo. Umjetnost, pak, kao proces, pa onda još i proces s pridruženim mu konačnim djelom − nije moguće kopirati. Predmet možeš kopirati jer se kopija zasniva na njegovim fizičkim danostima, ali ne možeš kopirati sam proces iz kojeg se dotično djelo rađa, a ne možeš zato što se taj proces zasniva na neuhvatljivom djelovanju duha. U umjetnosti taj se duh očituje kao kreativna imaginacija. Ne treba nas zato deprimirati naša nejaka sposobnost da književni tekst koji je stvorio čovjek razlikujemo od književnog teksta koji je generirala umjetna inteligencija, jer to u osnovi nije ništa novo, već samo unaprijeđena − apdejtana − verzija nesposobnosti pa i najvećih eksperata da sliku koju je naslikao umjetnik razlikuju od "iste" te slike, ali koju je naslikao imitator. Treba dakle ponajprije jasno osvijestiti razliku između umjetnosti kao djela i umjetnosti kao umjetničkog djelovanja okrunjenog samim djelom. Ako književnost kakvu generira umjetna inteligencija uopće može biti sjajna, onda je to samo zato što umjetna inteligencija može biti sjajna i u kopiranju već gotove književnosti koju je stvorio čovjek.

(Nastavlja se.)