Kako je bilo: Lucinda Williams bila je djevojčica a u posjete njenome ocu dolazila je fenomenalna spisateljica Flannery O´Connor. Kakav početak! Kao kod Pasternaka! Samo što je tamo dolazio Tolstoj.
Kako je sada: za vrijeme razgovora sa Uncutovim novinarom Lucinda je do gašenja diktafona protiv ovoga vodila 8:1 u ispijenim pivama. Navečer je imala koncert kojega će se malo morgen sjećati.
Zašto je tako? Lucinda je prekinula sa dečkom. Genijalno. Pogotovo što se radi o babi od pedeset godina koja svoju ranu mladost preživljava sigurno već trideseti puta. Ali onaj background, oni veliki pisci, ona očeva biblioteka...Prokleti rock´n´roll! Kipling bi rekao «svjetlost se ugasila». A «World Without Tears» je album o tome. Treba zaustaviti svaku vanjsku svjetlost(od ljudi, stvari, karijere) da bismo mogli vidjeti ono svjetlucanje koje dolazi iz nas. Kao Abdulah Sidran, koji kaže: Jutros sam se probudio kao anđeo, navečer sam došao kući kao svinja. Što se u međuvremenu dogodilo!? Album kojega se može do iznemoglosti preslušavati-pogotovo što je i u nas krme kućna životinja ili duh zaštitnik kao što je to nekoć negdje drugdje bila mačka. Dakle i Hrvatska je Texas. Lucinda je preselila iz Nashvillea u LA. Da ne nalijeće na tu bitangu koja joj je slomila srce. Vječna djevojka majstorski je zaledila jedan trenutak napuštenosti i o tome snimila svoj već drugi album. Proustovski. Čut će taj probisvjet svoje! Tiš mene ostavljat! I pokazala gotovo cijeloj recentnoj sceni da su govno na kiši, ma koliko inače bili u trendu.