Rushdie je u Hrvata poznat kao pisac koji je zbog knjige osuden na smrt, i koji je bio od kulturnih krugova tretiran kao da je fatwa uspješno obavljena: informacije da tavori u bunkerima po Ujedinjenom Kraljevstvu bile su nekrološki intonirane, isto kao i vijest da ga je napustila žena (tko ne bi napustio mrtva covjeka), ili da je preselio u Ameriku (po vlastitim rijecima-dosta mu je incestuozne i ocrnjivacke londonske književne scene koja ne potice njegovu maštu), ali se knjige nisu prevodile, niti je komentirano njegovo djelo. Znali smo jedino da ga cijene Mirko Kovac i Filip David, koji su ga s poštovanjem spominjali u svojim epistolama. I onda, zajedno sa fatwom kao da je skinuto prokletstvo i sa hrvatskih izdavaca: u godini dana dobili smo cetiri, zapravo pet prijevoda: knjigu prica "Istok, zapad", alegorijsku novelu "Harun i more prica", romane "Djeca ponoci" i "Satanske stihove", te izbor iz knjige eseja i kritika "Imaginarne domovine". I što se moglo na prvi pogled vidjeti odn. procitati? Rushdie je pisac koji ima obitelj i neke clanove te obitelji mi vec poznajemo: to su Argentinac J. L. Borges, Kolumbijac G. G. Marquez, Španjolac J. Goytisolo, i, kako je to rekao Carlos Fuentes, svi oni izravno potjecu iz arapske literature, iz "Tisucu i jedne noci", i svima je njima matera Šeherezada, samo im je otac razlicit. Pakistancu Rushdieu prethode G. Grass, J. Joyce, I. B. Singer-predvodnici svjetske zajednice raseljenih pisaca kojima bismo možda još mogli dodati Kunderu (Ceha Kunderu, dodajem da ostanem u nacionalnom tonu). Dakle to je pisac-erudita, cije je djelo nakrcano referencama i citanje kojega je nalik na putovanje velegradom, jer sve je tu-neon, zaglušujuce reklame, prvorazredni i petorazredni filmovi, Shakespeare (da se nade) i roto romani, "Prohujalo sa vihorom" sa Rayovom "Trilogijom o Apuu", ili Flemingovim "Carobnjakom iz Oza" : u "Harunu..." pisac nije slucajno usporeden sa žonglerom koji svojim umijecem u zraku drži puno prica i ne da im da padnu, i koji je uvijek spreman na nekoliko alanfordovskih savjeta: da bi uništio sretnu pricu, kaže Rushdie, moraš je uciniti tužnom, ili, da bi uništio pripovijest punu neizvjesnosti moraš identitet kriminalca uciniti ocitim i najglupljim citaocima.

A kakvu pricu nudi Rushdie u "Harunu..."? Nudi nam snovidenje koje je napisao godinu dana nakon izricanja fatwe i kojim je svome sinu pokušao objasniti što se s njim dogada. I kao što je rekao bard analiticke teorije Donald Davidson, razumijevanje metafore jednako je kreativan pothvat kao i njeno stvaranje, i jednako je tako malo vodeno pravilima. Interpretacija snova zahtijeva suradnju izmedu nekoga tko sanja i nekoga tko je budan, pa makar oni bili ista osoba; i sam cin interpretacije djelo je mašte. Pripovjedac Rašid Khalifa, za ljubomorne suparnike Šah od Bla-Bla gubi sposobnost ispredanja prica. Iza gubitka glasa tako rasnog pripovjedaca stoji tako krupna stvar kao što je trovanje Oceana Rijeka Prica. Pripovjedacev sin Harun stiže do srži stvari, Cepa kojim Cupvale zacepljuju Ocean Prica...Pojavljuje se kao mjesto radnje i kuca na vodi koja se zove Tisucu i jedna noc plus jedna, i mislim da kužite u cemu je stvar. Rushdie oživljuje sjecanja na Zemlju Cudesa, na Tolkiena (novela je prvorazredan Fantasy), na Tisucu i jednu noc na margini koje i nastaje ova tisucu i jedna noc plus jedna noc, i cijelo vrijeme citalac ima osjecaj, da citiram Rushdia, da je od pisca držan na dlanu. Ne treba ocekivati da su to likovi tipicne, uobicajene karakterizacije: Rushdie jednostavno ne piše tako: to su alegorije koje predstavljaju sve što se u njima usudujemo (ili smo u stanju) prepoznati, i iako pišcevo znanje i aluzivnost na trenutke znaju biti agresivni, najbolje ga je "šorom šajke..." i citati, citanjem još proširiti široko tkanje Rushdijeve price. Takvo pismo i racuna sa citalackim ucitavanjima, kao i sve bajke, uostalom. Citajuci je covjek može na trenutke osjetiti (što se citajuci "Satanske stihove" osjeca konstantno) da je tzv. velika književnost zapravo alternativa vladajucim jezickim standardima. Naizgled fusnota nesputanog sveznadara ili naputak o tome što covjek koji se ne boji rodenih ociju (iliti vlastite sjene) može vidjeti kao pozadinu naših umnoženih stvarnosti, zapravo je klasicna gradevina u kojoj je barok dragovoljni izbor stila upotrijebljen u strogo zadanim prilikama. Povijest Rushdijevih prokletstava starija je od fatwe: tako gromak glas morao se cuti: Indira Gandhi tužila ga je zbog nacina na koji je prikazana u "Djeci ponoci". To se zbilo osam godina prije fatwe i govori nam jedno: idioti loše stoje sa slušanjem dobrih prica, tada njihova nagluhost, njihova nakazna nesposobnost da cuju druge dolazi do punog izražaja i podanicima se pruža prekrasna andersenovska šansa da shvate koliko je Car glup. U "Harunu ..." nakon što su saslušali pricu podanici s gadenjem tjeraju vladara gadajuci ga smecem. Pazite dobro, nisu ga ubili, jer nema smisla ubiti zaigranog maloumnika. Skoro da po aluzivnosti na represije nadmašuje Bulgakova. Nije baš da je napisao kako rukopisi ne gore (napisao je "možeš izreckat kobase al ne možeš mene") ali se izbeljio totalitarizmu, njegovom sivilu, narocito bogatstvom svoje jezicke palete. Magicni realizam, nadrealizam, za kojega je sam Rushdie rekao da sprecava starenje recenice i ne dopušta da se na lice stvarnosti uhvati kora: vidjeti stvari na uvijek novi nacin. Ili vidjeti šarenilo iza stvari, bogatstvo o kojemu možemo sanjati ili si ga željeti: iza ovih monotonih erodiranih kotacica nalazi se nezacepljeno, uvijek svježe more prica, a cep vadi naš svježi pogled na život.

Gdje je lokacija tih knjiga? "Nije lako, vidite, precizno locirati svijet mašte (...) Ovih nas dana Francuzi nastoje uvjeriti da je ovaj svijet, koji oni nazivaju "tekst" posve odvojen od stvarnoga svijeta, koji nazivaju "svijet". (Rushdie) Iako je zamišljeni svijet povezan s onim kojeg opažamo, svejedno kod lokacije istog ima problema. Nije lako biti precizan, dodaje Rushdie, jer što je djelo maštovitije, to je problem lokacije škakljiviji "...je li "Apokalipsa sada" stvarno smještena u Vijetnam ili u neko fikcijsko "srce tame"? Je li "Amadeus" povijest ili prevara?" To svakako nije zemljopisno mjesto, to gdje se dogadaju price. Knjige, to bismo od Borgesa naovamo morali znati, stanuju jedna u drugoj: Ribe Mnogoždrijelke gutaju price na usta, a u njihovim se utrobama dogadaju cuda: komadici jedne price nadovežu se na neku ideju iz druge, ništa ne nastaje iz nicega, nijedna prica ne nastaje niotkuda, nove price radaju se iz starih-ono što ih cini novima jesu nove kombinacije.

Rushdie je u "Satanskim stihovima" opisao stan u kojemu je stanovao lik za koji mu je kao jedan od predložaka navodno poslužio ajatolah Homeini. Nakon toga je godinama stanovao po kojekakvim "bunkerima". Recenica je zastrašujuca: "Bila je to soba kupljena na metar, imitacija života, maskina maska." I što sad reci: provaljuje li "tekst" u "stvarnost" ili je obrnuto: tko je tu ciji vampir ili što ti se može dogoditi ako pišeš prozu bolju od života. Ne postoje, srecom upute za razumijevanje Rushdijevih tekstova, mi možemo tek odškrinuti vrata tog carstva spremnog da podijeli svoja dobra sa nama: unutra cemo vidjeti Plutajuceg Vrtlara kako otpetljava zapetljane Rijeke Prica, i razvezuje iste, plijevi ih i vrtlari.

Jedan je rock kriticar napisao kako pjesme Boba Dylana nisu napisane nego zapamcene. Jednako tako i proza Rushdijeva, kao i Dylanovi pravednici koji su s onu stranu zakona( ne dobra i zla), stoji u opoziciji sa slikom koju su za bolju buducnost odlucili hibernirati vlastodršci. Veliki se pisac naginje prema nama, u ruci su mu spisi zvanicne kulture, koju ima u malome prstu, i kazuje: U povjerenju i nezvanicno, bilo je to ovako: bio jednom u Alfibeju jedan tužan grad...