Morrissey je bio u pravu: neke su djevojke zaista veće od drugih. Nakon odličnog albuma «Slide» iz 1998. godine, ljudi s 4AD etikete su zaključili da se senzibilna glazba bivše violinistice Johna Cougara fuckin' Mellencampa baš i ne prodaje tako dobro i sljedeće što znamo je da su svi zaboravili na djevojku koja je kroz 90-te snimila niz upečatljivih i dirljivih ploča, odmaknutih od svih tada dominantnih glazbenih matrica (odgulila je i album «Slush»-OP8 sa ekipom iz Giant Sand). Lisa je tada gotovo proročki pjevala: «I wish and wish and wish someone else would throw me down like it's supposed to, like I'm used to». Do ovog albuma pet je godina provela u izolaciji sa mislima daleko od glazbene industrije. Uglavnom, Lisi se vjeruje i u porive ovih 36 minuta ne smijete se niti usuditi posumnjati. Povratnički «Lullaby For Liquid Pig» je uglavnom... paa... storija o alkoholu, neovisno o tome da li to shvatite doslovno ili da li alkohol prihvatite samo kao metaforu ovisnosti. Prolazi i jedno i drugo. Lisa poznaje samogađenje, nadu, čežnju, ranjivost i manipuliranje, a zna i kako je teško secirati, loviti i prezentirati svoje emocije, iako njena decentno orkestrirana glazba do punine naizgled dolazi lakim korakom. Lisa naročito zna kako je teško boriti se sa vlastitom (auto)ironijom i famoznim balansom srca i mozga, odnosno nečim sa čim se zapravo bakće i svako biće sa minimalnom dozom obzira (vjerujete li ljudima koji tvrde da s tim nikad nemaju problema?). Michael Stipe i PJ Harvey su pravi primjeri izvođača koji su se svojevremeno skrivali u «enigmatici» i neuhvatljivosti: Stipe kroz izbjegavanje etiketiranosti i definiranja, a PJ Harvey kroz skakanje po umreženim slojevima cinizma, ironije i ozbiljnosti. Na posljednjim albumima i Stipe i PJ su postali ukroćeni i dobrano se otvorili (i zanimljivo, u takvoj, «nemutnoj» inkarnaciji zagušili kreativnost i izgubili podosta svoje uvjerljivosti- neka me nitko niti ne pokušava uvjeriti da «Reveal» može parirati primjerice «Documentu»), no mislim da krhku Lisu taj proces tek čeka. Da, prošlo je pet godina, no Lisa je i dalje podjednako zasljepljena fatalističkom žudnjom i okovana rezignacijom, ali i presvjesna (važnosti) razuma, te ne dopušta da sve potpuno sklizne u psihotičnost koju je toliko puta uvjerljivo evocirala (osobna asocijacija: buđenje iz ugodnog sna sa neugodnom grimasom i blagim osjećajem panike). Postoji mnogo vrsnih izvođača čije klepanje pjesama i atmosfere odaje dojam gotovo nemarne lakoće pri stvaranju. Lisa je jedna od njih i njene trominutne rezbarije su kao delikatni vezovi s narodnih nošnji: možete i morate im se diviti, no baka iz Paga ili iz okolice Đakova koja je provela dane i tjedne stvarajući taj vez (kao da) je nesvjesna svog umijeća i ne može razumjeti što je toliko posebno u tome. Pasaži sa «Lullaby For Liquid Pig» su nježno zlokobni i zlokobno nježni i kada završi eterična «... to Dream» i otvorite oči, postaje vam jasno kako je to... u redu, poprilično sjebana i labilna ali dostojanstvena i senzualna glazba. Mekan, neagresivan, prozračan i potcrtan turobnošću, za Lisu je ovaj album simultano novi početak i rutinski nastavak.