KRAJ

To nije kao kad kažeš: sada je kraj.

Ne, to nije točka u tvojoj glavi

Što slijedi iza posljednjeg slova,

Nakon svih misli misao jedna:

Gotovo je, hajdemo isponova.

To nije novi početak, ni stanka

Između dvaju krugova tišine,

Kao kad kažeš na pola puta:

Odlazim onamo, pa što bude

Kad daljina me jednom proguta.

To nije svjetlost na kraju tunela,

Ni tama žuđena na kraju dana,

Ni misao kad napokon sine

Nakon čitava prijeđenog puta:

Vraćam se, evo, iz ove tuđine.

Niti je to ona zakašnjela riječ

Kad zapne u grlu nakon svih riječi

I od koje usta ostaju nijema:

Kad kažeš u sebi, već izvan sebe:

Stisni zube, ničeg više nema.

Ne, to je ono što dolazi jednom

Kad točke prestanu da se misle,

Kad krugovi prestanu da se šire,

I što odnosi sa sobom i dane i noći,

I glavu, i prste, i papire.

RIJEČI U VJETAR

Sve su riječi izgovorene u vjetar

Koji ih onda raznosi po svijetu:

Neke nađu mjesto u nečijem srcu,

Neke odu predaleko,

Dok neke jednostavno nestanu

U tom kolopletu.

Ali ni jedna od njih nikad

Izgubljena nije:

Koja je u srcu k nebu raste,

Koja je predaleko smišlja kako da se vrati,

A od nestale nekako

Postaju dvije.

Pa kad sastanu se one

– Kao trunke slame –

Pod suncem negdje, u zračnome prostranstvu,

Nakon svega puta, nakon svakog slova

I ne znače već drugo

Doli sebe same:

Ljubavi gorke, ljubavi slatke,

Krajeve viđene i neviđene,

Muke od jučer, muke porođajne,

I kratke i duge pobjede samoće,

Tad skupe se i siđu

I vrate otkud su došle,

Da urežu se šutke

U kamen neke ploče.