Nitko neće osporiti da je prevođenje u užem smislu, takozvano "književno prevođenje", nešto što ima bitne veze s kulturom. Ali to da i svako drugo prevođenje ima bitne veze s kulturom, manje je očito i zanimljivije. Jer, na prvi pogled, prevođenje sudskih, trgovinskih ili diplomatskih spisa nema mnogo toga zajedničkog s prevođenjem tekstova koji se općenito smatraju književnim; takvo prevođenje kao da spada u sasvim drukčiju kategoriju, koja se samo uvjetno i samo u najširem smislu riječi može opisati kao kulturna. Dok prevođenje književnog teksta zahtijeva vještine koje izlaze iz okvira svrsishodnog prijenosa značenja ili poruke iz jednog jezika u drugi, prevođenje neknjiževnog teksta izgleda zahtijeva vještine ograničene na ono što omogućuje učinkovito ostvarivanje tog prijenosa, koji se u tom slučaju svodi, barem idealno, na svojevrsno semantičko pretakanje iz "izvornog" u "ciljni" jezik. Stil, kao kulturni element prijenosa, ovdje ima minimalnu ulogu ili je uopće nema. Ali iako je to možda tako, pokazuje se da nije i ne može biti sasvim tako. Pokazuje se samim tim što i neknjiževni tekstovi očito i dalje zahtijevaju da ih se prevodi. Google Translate nije, u najmanju ruku nije još, dovoljan za valjan prijevod bilo kojeg teksta, književnog ili neknjiževnog, ne samo zbog manjka dovoljnog broja dovoljno razvijenih algoritama nego i zbog otpora samog jezika koji ne dopušta ostvarenje takvog neposrednog prijenosa. Razlika između prevođenja književnog teksta i prevođenja neknjiževnog teksta stoga nije razlika u vrsti nego u stupnju: prvo sudjeluje u jeziku više, drugo manje; prvo se zajedno s jezikom više odupire kodifikaciji, drugo, okrećući jeziku leđa, manje. Kad bi neki jezik prestao pružati taj otpor, odmah bi prestao biti jezik i pretvorio bi se u kodni sustav. Tada, i samo tada, tom svojom supstancijalnom promjenom izgubio bi i svaku vezu s kulturom utoliko što ona označava upravo "jedinstvo stila koje se očituje u svim izrazima života određenog naroda" (Nietzsche).   

Ne postoji, i nikad nije postojala univerzalna kultura. Svi pokušaji da se takva kultura utemelji, na kakvim god principima počivali, završili su na jedini mogući način, naime zatiranjem svih partikularizama, posebice onih jezičnih. Drugim riječima, završili su u totalitarizmu. Eric Voegelin oštrovidno je primijetio da u korijenu svake totalitarne ideologije stoji "uništenje jezika", koje se poklapa s uništenjem kulture. Ali Voegelinu je izgleda promaklo, ili to nije smatrao bitnim, da taj jezikomrzački i kulturocidni zamah "vulgarijanaca", koji je stvorio uvjete za "ohlokraciju", sam po sebi ne bi mogao izvršiti tako sveobuhvatan učinak da nije imao univerzalnu pretenziju. U hitlerizmu, svi govornici njemačkog jezika moraju se pokoriti protujeziku Trećeg Reicha. U staljinističkom totalitarizmu, svi državljani SSSR-a moraju usvojiti sovjetski protujezik. U našemu, tehnototalitarizmu svi se moraju sporazumijevati protujezikom Interneta. Iako se taj protujezični univerzalizam svojstven totalitarnim pregnućima može činiti truizmom, nečim što je suvišno isticati, čini mi se potrebnim ponovo ga istaknuti zato što baca svjetlo na čitav gorući problem odnosa između jezika i kulture s kojim se nove kulturologije pokušavaju uhvatiti u koštac bez većeg uspjeha.  

Pomodno žigosanje raznih partikularizama kao glavnih prijetnji nekoj pretpostavljenoj i željenoj univerzalnosti nije, u tom svjetlu, znak kulture nego barbarstva. Ne vidim razlog zbog kojeg bi trebalo smišljati druge riječi za to (pogotovo s obzirom na to da su neologizmi i inače redovito znak barbarstva). Ako je barbarin tradicionalno onaj koji ne govori jezik kulture i koji, da razvijem tu povijesnu definiciju još malo dalje, odbija naučiti taj jezik i pokrenuti proces prevođenja, zatvoren u kuli vlastitog jezika zahtijevajući od svih drugih da mu se prilagode kako znaju i umiju, onda je hajka na partikularnosti koje se ne daju uvesti – ne dakle prevesti – u nametnuti univerzalistički idiom jedno od glavnih, ako ne i glavno očitovanje modernog barbarstva. Podižući stijeg univerzalne kulture, suvremeni barbari koji smatraju, tipično barbarski, sebe kulturnima osnivaju i predvode ohlokratske vojske veoma slične onima Hitlerovih i Staljinovih funkcionara. "Tko pali knjige, palit će i ljude", rekao je netko, ali to i nije baš sasvim izvjesno; dok je sasvim izvjesno da tko sakati jezike samim tim sakati i ljude.

Ako je prevodilac pozvan i ovlašten govoriti o tim stvarima, onda je to stoga što radeći to što radi ima, bio toga svjestan ili ne, više posla nego drugi s partikularizmom samoga jezika. Prema priči o stvaranju u Knjizi Postanka (2,19–20) prvi čovjekov čin bio je svojevrsno ponavljanje božanskog čina stvaranja riječju: imenovanje svih stvorenja u njihovoj partikularnosti. Mnogostrukost ljudskih imena sustvaralački potvrđuje mnogostrukost božanskih bića. Kasnije, nakon pada i ustanovljenja kultura, u istoj Knjizi Postanka (11,6) božanska pluralizacija jezika dolazi upravo kao ono što se blagotvorno i spasilački suprotstavlja pokušaju ljudskog nametanja "jednog jezika za sve" i konstrukciji, na tom temelju, "jednog naroda" odnosno jedne jedine kulture. Kad bi postojao samo jedan jezik, kad bi postojala samo jedna kultura, nikakvo prevođenje očito ne bi bilo potrebno ni moguće: to bi bilo ostvarenje onog savršenog prijenosa o kakvom maštaju esperantisti i ljubitelji mobilnih komunikacija. Ali od kakvog prijenosa prevodilac instinktivno zazire jer zna da je neprevodivost, kao posljedica i očitovanje nepremostivog jaza između različitih jezika, sam uvjet prevođenja. Čitav njegov posao je da se klati od jednog jezika do drugog, od jedne kulture do druge, bez ikakve želje da ih pomiri u transparentnoj razumljivosti, već upravo suprotno, uživajući u njihovim različitostima i pokušavajući, kao što reče Blanchot, "izvući korist iz babilonske pometnje" (iako je Blanchot, kao i većina drugih, još bio u iluziji da je pometnja a ne pretenzija unifikacije ono babilonsko). Sigurno, prevodilac osobno može i dalje snivati o nekom univerzalnom adamskom jeziku koji bi objedinio sve druge u primordijalnom zajedništvu, može čak i vjerovati u realnu prisutnost Metajezika, Ursprache ili Reine Sprache, kao u sam uvjet i krajnju mesijanski cilj svog rada, ali to neće bitno utjecati na sam taj rad. A "zadaća prevodioca" sastoji se upravo u njemu, u tome radu, a ne u prevodiočevim privatnim uvjerenjima, stavovima i teorijama u pitanju prevođenja. 

Prema mom mišljenju, tako praktično gledano, prevodilac danas više nego ikad prije ima misiju boriti se s tim totalizirajućim i totalitarnim univerzalizmom koji se uvlači, pod raznoraznim krinkama, u sve pore jezika i kulture. Taj je univerzalizam čak potpuno usvojio, u sebe upio, i čitav donedavno još funkcionalan filozofski diskurs Razlike i Drugog. I levinasovsko "lice drugog" danas se reproducira bezbrojnim sličnim kopijama istog, u velikoj tržišnoj mreži ideja. Današnji filozofi, čak i oni "antiglobalistički" nastrojeni, prisiljeni su pisati i govoriti jezikom koji sve više prestaje biti njihov partikularni jezik, njihov nacionalni jezik kao i njihov netransparentni i neprilagodljivi žargon, i sve se više pokorava nivelirajućem "jednom jeziku za sve". O znanstvenicima je u tom pogledu izlišno govoriti, kao i o predstavnicima "popularne kulture": i kod jednih i kod drugih, nova barbarizacija i nova babilonizacija već su odavno dosegle točku nepovrata, i oni se već neko vrijeme uopće ni ne trude služiti bilo kojim drugim jezikom osim jedinoga. Čak su i umjetnici, ne raspolažući više gotovo nikakvim drugim oružjem osim onog kojim ih se oprema iz stožera, većma prisiljeni ići niz dlaku na jeziku. Prevodilac kao da se nadaje, zbog te svoje neiskorjenjive egzistencijalne navezanosti na partikularno, gotovo jedinim kulturnim radnikom koji nije prinuđen na svakom koraku podizati bijelu zastavu. 

U toj perspektivi, njegova zadaća danas više ne uključuje toliko visoko benjaminovsko stremljenje prema jednom čistom jeziku koliko se, upravo suprotno, temelji na prizemnoj upućenosti prema onom nečisto partikularnom u jezicima s kojima i u kojima radi. Jer, očekivano, jezik univerzalne pretenzije pokazuje se najneumoljivije partikularističkim od svih, ne ostavljajući izvan sebe prostora ni za kakve međujezične "pregovore" (Eco) i ni za kakva dubokoumna razglabanja o njima – da bi se ti pregovori i ta razglabanja mogli i dalje voditi, postaje sve nužnije očuvati i oživjeti partikularnosti jezika u kojima su se donedavno vodili. Rascjep sve više postaje onaj između kultura u množini i barbarstva u jednini. Stvari su se u zadnjih petnaestak godina toliko radikalizirale da su se i razbistrile i pojednostavile, i netko tko doista želi dati neki "kulturni doprinos" više ne mora razbijati glavu odlučivanjem o strani kojoj mu se prikloniti niti oprezno hodati po tankim i neizvjesnim rubovima disciplina. Mnogo je toga, i u domeni prakse i u domeni teorije, otpalo, i koliko je god to otpadanje jasan znak barbarizacije, toliko je i stanovito oterećenje od nebitnog. 

Tako je prevodilac danas sve manje suočen s izborom, koji mu se još donedavno nametao kao glavna ili čak jedina alternativa, između "postranjivanja" i "podomaćivanja". Glavna svrha njegovog rada više nije toliko ni u proizvođenju točnog ni u proizvođenju čitkog prijevoda, koliko u kreativnom očuvanju i vitalizaciji samog jezika kroz prijevod. "Objektivni" kulturni rezultat njegovog rada postaje manje važan od samog čina, samog procesa tog rada i njegovih plodova. Ako se i prevodilac, kao i svatko drugi, prepoznaje po plodovima, to ne znači nužno da su uspjeli prijevodi jedini ili najvažniji prevodiočevi plodovi. Njegov "doprinos kulturi" ne iscrpljuje se, i sve se manje iscrpljuje, u samim tekstovima koje proizvodi, i sve se više ostvaruje u neizravnom utjecaju, preko tih tekstova, na sam jezik. Čitavo pitanje prevodiočeve "vjernosti" mijenja smisao u toj situaciji: izbor koji mu se nameće nije više samo onaj između davanja prednosti jednom ili drugom jeziku, služenja ovom ili onom gospodaru, već je ponajprije onaj između davanja prednosti višejezičnosti i kapitulacije pred jednojezičnošću, između služenja bilo kojem gospodaru i robovanja tiraninu. Između odstranjivanja jezika i pomlađivanja jezika. I ma koliko zgodimice, pod prisilom i u nedostatku boljeg posegao za Google Translateom, prevodilac će uvijek smatrati to sredstvo i čitavu mašineriju koja iza njega stoji svojim zakletim, smrtnim neprijateljem – gospodarom kojim je u nuždi možda dopušteno poslužiti se, ali kojem se nikad i ni po koju cijenu ne smije služiti. 

Naravno, ostaje pitanje koliko je ta teška zadaća ostvariva i kako se konkretno ostvaruje u postojećim kulturnim okvirima. Ali prevođenje je srećom umijeće koje, kao i sva druga prava umijeća, ne zahtijeva konačne, pa ni nikakve odgovore izvana da bi se prakticiralo. Ono je tradicionalno bilo jednom od najvažnijih poluga kulture, i to i dalje ostaje u mjeri u kojoj dotična kultura još postoji. Ta je mjera bez sumnje vrlo mala i sve manja, i prilično je izgledno da ubrzo neće biti nikakva. Mnogi katastrofičari stoga smatraju da i prevođenje, kao i većina drugih kulturnih praksi, danas još može imati samo konzervacijsku funkciju, da zapravo spada u muzejštinu. Ali čini mi se da oni ovdje ne vide dovoljno daleko. Ne vide da učmali konzervativizam i pretvorba svega živoga u muzej pripadaju više protivničkoj, barbarskoj strani. Nije li očito da upravo današnji tehnobarbari stalno govore o kojekakvim urgentnim očuvanjima i spašavanjima? Da se sve glasnije pozivaju na vlastite okoštale tradicije u ime kojih otklanjaju sve izvanjsko što bi ih moglo uzdrmati i uroditi nečim doista novim? Nije li njihova "kultura otkazivanja" u biti krajnje reakcionarna? Na kraju krajeva, nije li očito da njihove novine zastarijevaju preko noći, i da je upravo to razlog zbog kojeg ih moraju tako ljubomorno skladištiti u čiste i sigurne prostore pogodne za razgledavanje preko neprobojnog stakla dodirnih ekrana? Umijeće prevođenja je, s druge strane, konzervativno u smislu u kojem su konzervativna sva druga umijeća kad visoko vrednuju svoju materiju. To poštovanje prema materiji s kojom se rukuje, u punini njene neotuđivo partikularne materijalnosti, ono je što ponajviše odlikuje svako umijeće. Prevodilačko umijeće tako ni načelno ne dopušta da se jezik, materija koju oblikuje i preoblikuje u svrhu proizvođenja novog, normalizira i sterilizira dotle da postane puki i mrtvi eksponat. I zbog toga ni ono ne ovisi potpuno o kulturi u kojoj je othranjeno i u čijoj je službi, i ne slijedi nužno njene mode i njena zastarijevanja. Kao što su Ilijada, majstorski izrađen antikni stol ili Michelangelova Pietà i dandanas noviji od najnovijih modela mobitela usprkos svim pregradama nerazumljivosti i inih kulturnih daljina što nas od njih dijele.

Valéry Larbaud je, na početku svoje lijepe knjige o prevođenju Sous l'invocation de saint Jérôme, prikazao umijeće prevođenja kao zanat čija se časnost temelji upravo na nedostatku svake časti: "Prevodilac je u sjeni; sjedi na zadnjem mjestu; živi takoreći od milostinje; prihvaća obavljati najniže poslove, vršiti najneuglednije službe; 'služiti' je njegov moto, i on ne traži ništa za sebe sama, nalazeći svu svoju slavu u vjernosti učiteljima koje si je sam izabrao, vjeran sve do poništenja svoje vlastite intelektualne osobnosti." Iako se Larbaudov stav danas može činiti pretjeranim, on je nepobitan: prevođenje je, ma koliko se tvrdilo suprotno, "manje" ili čak "slugansko" umijeće. Ono nikad nije imalo za cilj stvaranje monumentalnih remek-djela, niti je za to imalo mogućnosti, i ako povijest poznaje neka monumentalna prevodilačka djela, ona su to postala tek naknadno i "po punomoći". Prevođenje je uvijek bilo sekundarno, u svakom smislu: uvijek se samo nadovezivalo na velike književne događaje, služilo velikoj književnoj gospodi, i uvijek je proizvodilo sporedna kulturna dobra. I ta njegova sekundarnost, tvrdim, nije nešto nametnuto ili kulturno uvjetovano, već je nešto što spada u samu njegovu bit. Iako se danas voli isticati kreativnost prevođenja i častiti ga titulom "umjetnosti", mislim da mu se time zapravo čini medvjeđa usluga. Mislim da upravo zbog toga što ostaje sekundarno, manje, nepretenciozno, pomoćničko, upravo zbog toga što je njegova kreativnost vidljivo i priznato skromnija i nevidljivija od one "umjetnosti" (prihvatimo li na trenutak pljesnivu pseudoromantičarsku distinkciju između "umijeća" i "umjetnosti"), prevođenje danas za razliku od većine uvriježenih kulturnih djelatnosti još ima neku šansu.

Jer treba s katastrofičarima jasno priznati da se zapadnjački konglomerat kultura više-manje pretvorio u ruševine. Uskoro vjerojatno neće ostati ni kamen na kamenu, a ako se čini da se neka kamenčuga još opire, to je uglavnom samo privid generiran visokorazvijenim sveučilišnim i medijskim aparatima (koji također imaju svoj rok trajanja, ma koliko se moglo činiti drukčije). Najveći monumenti su se i najdublje urušili, i Gundulićevo kolo od sreće izgleda doseže pun krug kad će gori i doli, car i rob, zamijeniti mjesta. Već neprimjetno mijenjaju. Ako su velike, univerzalističke pretenzije zapadne civilizacije stvar prošlosti, male partikularističke vjernosti su stvar budućnosti. Ali umijeće prevođenja, kao i svako drugo pravo umijeće, ima šansu u toj situaciji ne samo zato što može, na svoj mali način, očuvati tvorevine prošlosti i prenijeti ih u budućnost nego, temeljnije, zato što to može činiti jer je toliko posebno vezano za svoju posebnu materiju da odolijeva dematerijalizirajućem univerzalizmu Sadašnjeg. Kad sadašnji gospodar potpuno propadne, naći će si drugog, koji će mu biti jednako sadašnji. Kad sadašnji carevi padnu i kad ih zamijene prijašnji robovi, služit će ovima kao što su služili onima. Jezik jest vrhunski izraz ili organ kulture, ali je, dok je živ, dok zahvaljujući onima koji njime kreiraju odbija podleći uškopljujućim kodiranjima barbarskih mrtvozornika, ostajući vjeran sebi i svojim ćudljivim osobenostima, i neovisan i potencijalno nepokoran akter u kulturi, sve dok ima neke.  

Ono što u toj neprimjetnoj ali zbiljskoj kulturnoj promjeni, u tom klecavom a ipak izvjesnom zbacivanju silnog i uzvisivanju neznatnog u kulturi, prevodiocu dolazi kao neočekivana i osobita čast, jest to što se njegova zadaća sve više i naočigled dotiče, i čak počinje isprepletati, sa zadaćom najvećeg majstora jezika koji je pjesnik.