(Prepjev "Sonnet to Homer")
Stojeći sada u divovskom neznanju,
O tebi razmišljam i o tvojoj Muzi,
Kao netko tko svjetlost prezire danju
I utopit se želi u noćnoj tuzi.
Ti mlad dakle skonča; - no veo strgnut bje,
Jer tko život ti dade uze ga s ciljem,
I dnevi tvoje rastrv mrakom te krije,
I pjevat ti daje pod vječnim okriljem.
Da, na žalima tmine nov dan se budi,
I bezdane tvore puti neutrti,
U srcu ponoći mlada zora rudi,
Trostruko se vidi u sljepilu smrti;
Tebi dano je oko, da vidiš isto
Što i Homer, i Dante, jasno i čisto.
U srcu si je nosio, nju koje nema,
Tek u snu vidio si obrise njene,
Od uskočkog kama i kvarnerske pjene
Satkane, pod lipom kad jednom zadrijema.
San je bio kratak, časovit posvema,
Brzo sve raspletoše kike se njene,
I haljine svjetlosne budu već sjene,
I vila tvoja najzad ostade nijema.
S njome i ti si utihnuo, većma bar:
U orsagu drugom što Bosnom se zove
Dom si našao, i neke druge snove.
Ali nikad, nikad ti nećeš biti star:
Dok za tobom mnogi tek slogove sriče,
Ti pjevao si, najveći nas pjesniče!
Umjetniče, objesiše ti sve tvoje
Već odavno. Baš je dobro što te nema.
Da ne vidiš rad čega danas se znoje,
I kakva ti je danas društvena krema.
Da ne vidiš čega se sve danas boje
I kakvih li se laćaju planova, shema,
I Ostatke Ostataka kakoli kroje,
I u ime kakvih globalnih problema.
Da vidiš to objesio bi se i sam,
Pretpostavljam. Al jedno pouzdano znam:
Opstati mogao ne bi od tantijema
Da uskrsneš sad negdje na rubu Srijema:
U centru bi opet moro gutat svoj sram,
Kao suradnik, zacijelo, AGM-a.
Da, čovjek si bio iz prikrajka, ali
Čovjek si bio i čovjek si ostao;
I premda svi su, malne, od tebe krali,
Dužnikom nikom nikad nisi postao.
Jer mada te poslije imenima zvali
Raznima oni iz učenjačke klike –
Uglavnom – a i drugi po tebi srali,
To bješe tek nizašto mnogo vike.
Iako nikad nisi imo prilike
Da vratiš baš svakome milo za drago,
I premda postade tek kulturno blago,
Nitko više nema nikakve izlike:
Danas, kad svatko mršti se unatraške,
Ti smiješiš se naprijed, iz svog kutka Laške!
Köszönöm szépen, barátom, de nem csak az,
Hanem az is, az is, az is… pako i raj,
Kroz čistilište put, i početak i kraj,
Elemenata vječiti sklad, vječni sraz;
I sunce i kišu, i pustinju i mraz,
I trnovu krunu i nisku od đenđa,
Cowpera Powysa i Lukácsa Györgya,
I mindez, mind az, sve što znači tartalmaz;
Jadranski kamen i kamen Stonehengea,
Na svijetu čeg ima i nebo što krije,
Klavirsku sonatu i štektanje bendža,
Sve što se vidi, ćuti i, főleg, pije:
Sve što itko je ikad bio, volio –
Ti želio si sve, i to si i dobio.
Smatramo te mračnjakom, crnim pesimistom,
Mi koji znamo već ono što svatko već znade –
Da tko ne zna više da očajava, istom
Oprostiti se mora i od svake nade.
Za nas ti si onaj Rumunj koji je pisao
O nezgodi rođenja, zgodi suicida,
Ali mi znamo već da prava je misao
Iznad toga: u znanstvenoj oštrini vida.
Mi vidimo i znamo, ti slijep još bje i glup:
Moći si zazivao pepela i praha,
Život propovijedao sve do zadnjeg daha –
Mi znamo: to posao je ćorav, a i skup,
Svome čudnom hiru tek davao si maha.
Al ti bar si još znao kako slušati Bacha.
Jedan si od rijetkih koji dobio je Nobela
A i dalje nam sjaji, premda u sjeni baš skroz.
No, među rijetkima što povijest ih je provela
Kroz Famu, tebi, po mom sudu, nije prošo voz.
To što čini se suprotno, samo krijepi moj sud:
Pametni naši, proroci kulturnih sezona
U svem oštroumlju svom i uza sav svoj trud
Sveđer tek unazad škilje iz stražnjih vagona.
Ti vidio si daleko i u smjeru pravom,
I nitko kao ti, dušo čista, dušo modra,
Nitko kao ti, čovječe nesavladan slavom,
Nije dospio tako blizu našega odra.
A nama bolje bi bilo, mjesto filozofâ,
Da slušali smo pomnije tvojeg Steppenwolfa.
Potegosmo tad do Lubenica, on,
Vesna njegova, baka, deda i ja:
Proljeće se otvara, sunce mu sja,
U kući već zalud zvrnda telefon.
Sklon nam je stvarno veoma nebosklon,
Okolo sve zeleni se makija,
Pomaže sendvič, domaća rakija,
A more u daljini – nadut balon.
Veseli će slikar o svemu tome
I još mnogoj nijansi zemlje, neba;
A njemu ću ja, dečec, već po svome,
Kako prvo ljude voljeti treba.
"Tko prirodu ne voli, kamo sreće,
Al ni ljude nikad zavolit neće."
Pisati nisi znala, ali tko mari
Kad pjevanje ti je tako dobro išlo,
I kad glas ti svoj sve prebujno podari
Iz zemlje što niče, što s neba je sišlo.
Kroz tebe šumahu sve hrvatske stvari,
Borovi i more i vihori strasti,
Bruj partizana, svih djetinjstva bunari,
I cvjetova pogled sneni, ljubičasti.
Da, ti našega si jezika od smilja
I krvi medene pastirica bila,
Svojom si stazom krdo svoje vodila.
A i sama najzad došla si do cilja:
U bistri si izvor utekla po stihu,
Tu ljubav jedinu, prastaru i tihu.
Već odavno ti se ne divim, a ipak,
Tragovi divljenja nisu nešto što se
Baš tako lako skida, kao kakav lak
Na nokat duše nanesen, il kap rose.
Ni cipele to nisu što se iznose
Pa objese ko trofej u siv polumrak,
Već nešto što prati te svuda ukorak,
I od čega ti noge ostaju bose.
Pijanico, lažove, klošaru strašni,
Tukao si se protiv književnog klera
Drvenim pištoljem u gospodskoj tašni,
Hopšući i kopirajući Baudelairea.
Neka: vitez ti bje u našem sokaku,
Koji zgodit je znao u sridu baš svaku.